Osuđen za prevaru, a četvrti put ministar, Đokić mora otići

I prije nego što je počela sa radom, Vlada Republike Srpske ostala je bez dva ministra. Zbog činjenice da su osuđivani, ostavke su podnijeli ministri Dado Dogan i Dragoslav Kabić. Još jedan bivši osuđenik, Petar Đokić, imenovan je za ministra, ali ne nudi ostavku, niti mu je premijer zatražio.

“Imamo moralnu i političku odgovornost prema građanima, iako je gospodin Kabić to krivično djelo učinio prije 24 godine”, obrazložio je nedavno ostavke ministara premijer Vlade RS Radovan Višković.

No, Višković nije našao za shodno da to zatraži od predsjednika Socijalističke partije i ministra u Vladi Petra Đokića koji je 2007. pravosnažno presuđen zbog prevare.

Dok Višković ćuti, pitaju opozicioni poslanici. Tako je poslanik Liste za Pravdu i red Đorđe Vučinić postavio poslaničko pitanje: „Kada će ministar Petar Đokić podnijeti neopozivu ostavku sa čela ministarstva, slijedeći primjer kolega Dogana i Kabića, jer je počinio krivično djelo Prevara, za koje je pravosnažno osuđen.“

Dok čeka odgovor, Vučinić za BUKU kaže da je nevjerovatna činjenica da je jedan ministar presuđen za krivično djelo Prevara, a da već četvrti mandat sjedi u Vladi Republike Srpske.

“Očigledno je izbor ministara procedura u kojoj ništa nema veze sa strukom, a sve i da je najstručnije lice iz određene oblasti odabrano, što svakako smatram da niti u jednom resoru nije, nedostaju detaljne provjere biografija potencijalnih ministara. Javnosti je već nekoliko godina poznat podatak da je Petar Đokić pravosnažno presuđeno lice, ali očigledno je da neki drugi kriterijumi biraju ministre, poput toga da vjerovatno iz određenih interesa takvi ljudi moraju biti u Vladi, da li jer je to neko naredio ili zbog toga što pomenuti gospodin nekoga nečim “drži u šaci”, a u prilog tome govori činjenica da je zbog dosta lakših krivičnih djela, ukoliko gledamo položaj i posao jednog ministra, Vlada Republike Srpske ostala bez dva ministra”, kaže Vučinić za BUKU.

Džana Brkanić, zamjenica urednika Balkanske istraživačke mreže za BUKU kaže da opšti uslovi zapošljavanja u republičkim organima ili imenovanja na javne funkcije propisuju da osoba ne može biti imenovana ako je osuđena na šest mjeseci zatvora ili više, zbog čega pretpostavljamo da je svaka imenovana ili izabrana osoba, svaki zaposlenik, trebao proći sigurnosnu provjeru. No, očigledno da nije.

Ukoliko je riječ o nižoj kazni ili uslovnoj, onda možemo reći da nije prekršen Zakon, ali ostaje gorak okus spoznaje da smo država koja ne daje dobar primjer budućim generacijama.

“Ukoliko se neko nađe na poziciji a postoji presuda protiv te osobe, smatram da je neophodno da se povuče, ili da bude smijenjen(a), da ne govorim o ličnoj moralnoj obavezi da uopšte prihvatiš odnosno apliciraš na takva mjesta. Uzeću za primjer da je to presuda za zloupotrebu položaja, osuđujuća, onda možemo govoriti i o opasnosti od ponavljanja takvog djela ili potencijalnim povratnicima. Također, prema Zakonu, izabranom organu, odnosno članu organa na svim nivoima vlasti u Republici Srpskoj mandat prestaje prije isteka vremena na koji je izabran između ostalog danom pravosnažnosti sudske presude kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci ili duže. Ukoliko neko nije odstupio ili smijenjen, znači da nije postupljeno po Zakonu i to ostavlja vrlo lošu sliku u javnosti, daje podsticaj za krivična djela, iako bi trebalo da baš sa takvih pozicija mi dobijamo najbolje primjere odgovornosti”, kaže Brkanić.

Ponekad smo svjedoci da Zakoni ne dodiruju nosioce javnih funkcija, što ostavlja sliku u javnosti o nejednakosti u postupanju i diskiriminaciji građana.

“Sjetićemo se i da se u izvještaju Evropske unije za Bosnu i Hercegovinu objavljenom u oktobru 2020. godine, na više mjesta spominje odgovornost funkcionera za manjak napretka zemlje, kao i da se kriteriji za otpuštanje i disciplinsku odgovornost ne koriste u dovoljnoj mjeri”, dodaje naša sagovornica.

Dejan Lučka, direktor Banjalučkog centra za ljudska prava, mišljenja je da bi trebalo da bude standard i praksa da svi građani koji treba da budu imenovani na visoke funkcije u Republici Srpskoj, prije tog imenovanja, prođu sigurnosne provjere, od direktora i vršilaca dužnosti direktora javnih preduzeća i ustanova do ministara u Vladi.

S druge strane, višestruka je opasnost kada osuđenici obavljaju poslove ministara.

“Prije svega je to moralna opasnost, kada su u pitanju npr. osude za blaža krivična djela, jer takvi ministri onda iskazuju princip da nije potrebno da živite život po zakonu da biste dobili visoke pozicije u društvu. Sa druge strane, nije ista stvar u smislu težine prestupa ukoliko ste osuđeni za ubistvo, za prevaru ili za neovlašteno fotografisanje. Takođe, veoma je značajno to što, ukoliko kao ministre imamo ljude pravosnažno osuđene za krivična djela, postoji mogućnost da oni neka od tih djela ili neka druga izvrše i dok su ministri i npr. oštete državu ili građane”, ocjenjuje Lučka.

Dodaje da, osim toga, Vlada sastavljena od ljudi koji imaju krivična djela iza sebe ne stoji dobro sa ugledom, naročito u pogledu odnosa sa drugim vladama.

“Ali o tome se ne vodi računa kod nas, kako je nepoštovanje zakona ionako princip koji se neslužbeno često slijedi. Ipak, treba imati u vidu da su postojale i osude za npr. određena krivična djela u bivšoj Jugoslaviji, gdje su ljudi osuđivani isključivo po političkoj liniji i zbog ličnih uvjerenja i zalaganja za, primjera radi, demokratizaciju. U tom slučaju, takvim pojedincima to ne bi trebalo da predstavlja prepreku da se bave politikom i da budu imenovani na najviše funkcije”, smatra Lučka.

No, jasno je da Đokić nije politički osuđenik. On je osuđen zbog prevare. No, za premijera Republike Srpske i predsjednika SNSD-a Đokić ima poseban tretman.

“Apsolutno je jasno da gospodin Đokić ima drugačiji status od ostalih ljudi u Vladi. Naime, on je dugogodišnji partner u vlasti i vjeran saradnik najveće partije u Srpskoj. Prema njemu zato postoji drugačiji odnos i on bi morao veliku grešku da napravi pa da ga ona otjera iz vlasti. Jasno je da je to drugačiji odnos prema ljudima, ali to u stvari i najbolje pokazuje našu politiku koja se sastoji od interesa, različitih sivih kombinacija i hipokrizije”, uočava Lučka.

Novinarka Senka Kurt kaže da bi svi kandidati za ministre, u bilo kojoj vladi, na bilo kojem nivou, trebali proći sigurnosne provjere i da o tome ne bi trebalo biti previše diskusije.

“Shvatam da svi trebamo imati i drugu šansu u životu. Ali, također pretpostavljam da građani već u startu nemaju povjerenja u osobe koje su bile osuđene ili kažnjavane za određena krivična djela. U tom smislu, ne shvatam kandidate koji su prethodno osuđivani, da se odlučuju kandidirati. Možda je njihova prošlost i moralnija od prošlosti onih koji se nisu našli pred sudovima, ali nekako mi se čini moralnijima odustajati od ministarskih funkcija. Zato pozdravljam one koji su davali ostavke. Kao što smatram da bi isto trebao uraditi i Petar Đokić. To, po meni, nije pitanje onoga što predviđa zakon ili propis. To je pitanje vlastitog dostojanstva, morala, normi ponašanja, pa ako hoćete i kućnoga odgoja”, kaže Kurt za BUKU.

To što neko ko je osuđivan ipak može biti ministar, mišljenja je Kurt, ne govori o proizvoljnosti, niti o normama, nego o novom vremenu u kojem živimo.

“U kojem su bivši osuđenici u ovoj državi bili članovi Predsjednštva, premijeri, ministri. I to smo, ne treba zaboraviti, nekad smatrali vrlinom, činom demokracije. Kad je riječ o ‘našima’. A kad bi ‘njihovi’ to isto radili, zgražali smo se i moralizirali. Eto, takvi smo”, dodaje Kurt.

Ko još brine o reputaciji i ugledu vlade?

Osuđenici, prevaranti, nasilnici. Takvih su pune institucije i vlade u BiH, ali i onih koji pred sudovima brane svoje kolege optuženike za korupciju.

Nerijetko aktuelni ministri budu ti koji su svjedoci odbrane u predmetima korupcije, što takođe ne ostavlja dobru sliku za povjerenje javnosti.

“Dugo su aktuelne bile vijesti da su Sjedinjene Američke Države uvele sankcije Miloradu Dodiku, kao članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Marinku Čavari, predsjedniku Federacije Bosne i Hercegovine, i Alenu Šeranić, ministru zdravstva i socijalne zaštite Republike Srpske i drugima, a kao rezultat toga vidjeli smo mnoga produženja mandata ili imenovanja na nove funkcije. Svi su označeni kao odgovorne osobe ili saučesnici, direktni ili indirektni učesnici akcija ili politika koje potkopavaju demokratske procese ili institucije na Zapadnom Balkanu, a zauzvrat su, blago rečeno, nagrađeni”, kaže Brkanić.

Dodaje da na državnom nivou nijedna osoba koja je na izdržavanju kazne izrečene od Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšu Jugoslaviji, i nijedna osoba koja je pod optužnicom Suda, a koja se nije povinovala naredbi da se pojavi pred Sudom, ne može se registrovati da glasa, niti može biti kandidat, odnosno kanditatkinja, niti imati bilo koju imenovanu, izbornu ni drugu javnu funkciju na teritoriji Bosne i Hercegovine.

“Uprkos ovome, mi smo i na državnom nivou do sada imali niz slučajeva da su imenovane osobe koje su ranije osuđivane, ili imamo apsurdnu situaciju da osuđenici za ratne zločine pred sudovima u Haagu još uvijek ne podliježu nikakvim pravnim posljedicama u Bosni i Hercegovini, poput prestanka vršenja određenih poslova odnosno funkcija u organima vlasti, jer im presude nisu upisane u krivične evidencije kako je to dogovoreno prije četiri godine s Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ)”, dodaje Brkanić.

Dok se neki državni službenici suspenduju do konačne odluke suda, ukoliko se protiv njih vodi postupak, poput recimo predmeta ratnih zločina, neki su i dalje na svojim funkcijama.

“Recimo, Fadil Novalić Federalni premijer i federalna ministrica finansija Jelka Miličević, protiv kojih je u predmetu “Respiratori” podignuta optužnica, nisu podnijeli ostavku ni u jednoj fazi istrage niti podizanja optužnice, niti su zbog toga suspendovani sa svojih pozicija tokom postupka. Mi smo pisali o nizu sličnih situacija”, kaže Brkanić.

Ovakva praksa razlikuje se od prakse evropskih funkcionera koji su nakon otkrivanja afera i posebno nakon podizanja optužnica podnosili ostavke. No, u BiH ostavka je incidentna situacija na nivou statističke greške. Brkanić dodaje da slične primjere srećemo i u pravosuđu. BIRN je nedavno objavio istraživanje da je Ivanka Stanić unaprijeđena na poziciju glavne kantonalne tužiteljice u Posavskom kantonu tokom trajanja uslovne kazne i u vrijeme dok se protiv nje vodio disciplinski postupak.

“Iz Visokog sudskog i tužilačkog vijeća kažu da je trenutni Pravilnik manjkav i da ga treba mijenjati. Tako smatram i da pravilnike i trenutne zakone kako u RS-u, tako i u Federaciji i na državnom nivou treba pooštriti, kao i sisteme provjere pri imenovanjima i zapošljavanjima”, zaključuje Brkanić.

Dok gledamo neke ministre kako podnose ostavke, oni koji su bitni za stabilnost koalicione većine poput Petra Đokića, gledaćemo u ministarskoj fotelji. On, iako osuđen, može biti ministar, jer u BiH pravila nisu ista za sve.