Piše: Gojko Berić
Historija je puna primjera kad je demokratija iznevjerila samu sebe, potvrđujući da je daleko od idealnog rješenja u najdelikatnijoj i najvažnijoj sferi svakog društva – onoj koja se tiče vladavine i vlasti. Dovoljno je prisjetiti se da je, recimo, Adolf Hitler trijumfalno došao na vlast na demokratskim izborima i da su za njega naivno i listom glasali i komunisti, članovi jedne od najjačih političkih partija u Njemačkoj. Samo koju godinu kasnije Hitler je njihovu uslugu “nagradio” tako što ih je počeo masovno hapsiti i internirati u tek otvorene koncentracione logore. Međutim, čak i nakon toga britanski konzervativci i britanska štampa nastavili su veličati Firera, vidjevši u njemu branu od “komunističke nemani” na istoku. Radikalni kritičari demokratije njenu suštinsku slabost vide u tome što ona omogućuje da “glupa većina” odlučuje o “pametnoj manjini”, a to već po prirodi stvari izaziva društvene konflikte. Ni Churchill nije obožavao demokratiju, i on je na prvim izborima nakon Drugog svjetskog rata, uprkos ratnoj slavi bio njena “žrtva”, ali je primijetio da svijet, što se toga tiče, nije izmislio ništa bolje.
Hitler se na najsuroviji način osvetio “crvenima”, jer nije trpio nikakve ideološke razlike, iako su mu oni pomogli da dođe na vlast. Desetak godina kasnije, “crveni” će širom komunističke imperije početi da se svete poraženima. Vođa čehoslovačkih komunista Klement Gotvald čak je najavio osvetu svojim političkim protivnicima, kada je 1929. u jednom govoru u Parlamentu rekao: “Mi smo partija čehoslovačkog proletarijata i naša glavna država nalazi se u Moskvi. Da, mi odlazimo u Moskvu – da naučimo od ruskih boljševika ono u čemu su oni, kao što znate, majstori zanata – a to je kako da sve vas ovdje povješamo.” Gotvald je bio čovjek od riječi i kad su 1948. komunisti, služeći se najrazličitijim metodama u sovjetskoj režiji, došli na vlast, počeo je ispunjavati svoje dalekosežno obećanje. Nekadašnja demokratska prava – a Čehoslovačka je između dva svjetska rata bila najdemokratskija zemlja u Evropi – bila su poništena. Prvi talas nasilja bez suđenja preplavio je zemlju, a potom su zaredali staljinski procesi.
Milena Arežina, jedna od Miloševićevih “zvijezda” među ženama, bila je predsjednica Privrednog suda u Beogradu. Mora da se sjetila onog davnog, a bogami i ispunjenog Gotvaldovog obećanja kad je, nakon što je Vožd izgubio izbore, na protestnom mitingu socijalista u Novom Sadu u aprilu 2001. priprijetila Đinđićevoj koaliciji: “Vratićemo se na vlast i je..ti im majku.” Ni prijetnja Milene Arežine nije bila bez osnova – Đinđić je dvije godine kasnije ubijen, a socijalisti su na posljednjim izborima u Srbiji učvrstili svoju poziciju u Parlamentu. Sve u svemu, u politici osveta ima dugu i bogatu tradiciju, kako na ljevici, tako i na desnici. Eliminacija nepoželjnih provodi se bez milosti. Upravo prisustvujemo takvim dešavanjima u Bosni i Hercegovini – pobjednički SDP istjeruje iz vlasti kadrove SDA, svog glavnog koalicionog partnera u vladajućoj šestorci. Pod izgovorom da ometaju plovidbu broda kojim upravlja, Zlatko Lagumdžija je dvadesetak Tihićevih ministara pobacao u more i proglasio ih “nestalim”. Stvar je išla glatko u kantonima gdje SDP ima većinu, ali na federalnom i državnom nivou to će ići mnogo teže.
Razgovarao sam o tome sa nekoliko sarajevskih intelektualaca ljevičara. Lagumdžijin puč izazvao je kod njih pravi gnjev. Oni ne podnose Lagumdžiju iz mnogo razloga, a najviše zbog autokratskog načina na koji vodi stranku. Međutim, novouspostavljeno savezništvo sa Fahrudinom Radončićem stvar je koju mu nikako ne mogu oprostiti. Pitaju se kuda vodi ovaj Lagumdžijin salto mortale. Nije više riječ o nepodnošljivosti permanentne krize sa kojom živimo, jer smo na nju sviknuti, već o strahu da kriza ne eksplodira i izmakne svakoj kontroli. Uzgred budi rečeno, izgleda da se ovdje uopće ne radi o državnom budžetu, već o kontroli nad policijom i novčanim tokovima, što su najvažniji resori u svakoj vladi. Bilo je očigledno da Lagumdžija posljednjih mjeseci šuruje sa Radončićem i istovremeno priprema teren za Tihićevu eliminaciju. Nije fer, ali kad je riječ o politici, svako moralisanje odlazi u vjetar. U politici se sve svodi na potragu za vlašću i ništa drugo. A kao što je poznato, posjedovanje vlasti, iako ima izuzetaka, veoma često korumpira ljude – poštene kvari, a pokvarene čini još pokvarenijim.
Zlatko Lagumdžija i njegov Politbiro počeli su se ponašati kao da su boljševici koji su nakon dvadeset godina ponovo došli na vlast, spremni da ostvare onu davnašnju prijetnju već pomenute gospođe Arežine. Kao da drugog programa nisu ni imali. Leszek Kolakowski, jedan od vodećih evropskih mislilaca prošlog stoljeća, pisao je da se vlast ne može ukinuti, “samo se bolja može zamijeniti gorom, a katkad i obrnuto”. Možda u oktobru 2010. nismo dobili goru vlast od prethodne, ali nismo ni bolju. Lagumdžija još od prvog dana nije znao šta će sa svojom izbornom pobjedom. Opsjednut željom da postane ministar vanjskih poslova, tom cilju je podredio ne samo vrijeme i političku energiju institucija sistema, već i katastrofalno stanje u zemlji. Na kraju je uspio da uveže nekoliko različitih ideoloških zastava i petnaest mjeseci nakon izbora stavi u pogon federalnu Vladu. Dodatno su potrošena još tri mjeseca dok nije formirano Vijeće ministara i Lagumdžija zasjeo u svoju dugo sanjanu fotelju. Ipak, ništa se nije bitno promijenilo. Politička i ekonomska slika zemlje i dalje odiše tamnim tonovima. Šminkerskim spašavanjem nekoliko firmi osuđenih na propast, Vlada premijera Nermina Nikšića je u prvim mjesecima stvorila privid agilnosti i uspješnog rješavanja problema, ali se pokazalo da su to bili potezi kratkog daha. Sada su sve institucije došle takoreći do zida. Tihiću ne pada na pamet da Lagumdžiji pokloni svoju političku kožu i izađe iz vlasti. S druge strane, Lagumdžija je spalio sve mostove za sobom, osim onog koji vodi u opoziciju. Po svoj prilici, ulazimo u dramatičnu političku i ekonomsku krizu, najdublju od Daytona.
Šta građani u ovakvoj situaciji mogu učiniti? Malo šta ili ništa. Bosna i Hercegovina nema političku naciju, već tri politički i teritorijalno podijeljena naroda. Uostalom, narod ima vlast u rukama samo onog dana kad izlazi na izbore. Poslije toga ga više niko i ni za šta ne pita.
