Autor: AMAR KULOVIĆ
Približava se dan D. Koliko ustvari ima tih historijskih datuma nevezanih za sport koji je „najvažnija sporedna stvar na svijetu“,koliko tek tih takozvanih historijskih utakmica nogometne reprezentacije BIH?Ne znam,ali do sad su ih po medijima bar i previše napuhavali, a sutrašnji meć s Litvancima u Kaunasu je dovoljan motiv da se odjedared kod nekih, kod ostalih konstatno tim povodom probuđuje osjećaj patriotizma, navijačkog zanosa i delirija nezapamćenog kao ovih dana kada ovaj tim BiH ima šansu da u prošlost pretvori jedan buran period koji je sport u turobnom svakodnevnici i jadu preživljavao i preživljava u isčekivanju nazovimo „boljeg vremena“. Često to bude cirkus pa se na razne načine pokušava probuditi osjećaj pripadnosti kada igra reprezentacija.
Zbog čega se posljednja zbivanja odvijaju na taj način? Čemu to?
Hvala Bogu pa čovjek ima priliku za pozitivizam a da to nije sumornost visočke svakodnevnice, na nju se osvrćemo jer živimo u tom mjestu koje svaki dan donese neki novi čin teatra apsurda ,istovremenog ponavljanja niskosrozane svakodnevnice, uobičajenih pitanja, dilema i nikad izlječivog mazohizma i zla u ljudima preko noći nagomilanog samo da bi se nekom bez rezerve napakostilo? Mazohizam nije prestao, jeste se barem na jedan trenutak ublažio. Bajram je usput, dolazi trenutak kada će na momente se i zaboraviti jezik netrpeljivosti, ako bi se ljudi mogli na sekundu približiti to bi jedino mogla biti ova,i ponovo naelektisana euforija koja će nadamo se konačno donijeti neki sretniji epilog.
Postoje ljudi koji u životu nisu pogledali utakmicu,da se nije desio iskorak Sušićev izabranika možda bi se,kao nekad ranijih godina na spomen reprezentacije BiH javilo odsmjehivanje, omalovažavanje, bijes, gutanje knedle koja se godinama utaložila u afektu vještački nesretnih ljudi, zarobljene svakim mogućim načinom podjele, pa iz doze revolta prema svemu na udaru su se našli (makar su djelimično i bili slika apatičnog stanja,nešto slično ovog u kojem se nalazi Hrvatska sa Igorom Štimcem, kojemu se više sjete familije u obilnim psovkama razočaranih navijača reprezentacije susjedne države koja je imala i ima dan danas poklonika u dejtonskom paravanu nemoguće zemlje kakvu je nastoje prikazati) tadašnji igrači.
Iz iskustva znam i sjećanje me služi vrlo dobro kako je spomenuti paralelu između Hasana Salihamidžića i Edina Džeke,u generaciji koja je prije deset godina u ova doba imala meč loptu s Dancima na Koševu samo se spominjao Sergej Barbarez,ostale se nosalo na način kako su Maksimirom nekakvim pješadijskim manevrom spominjao upravo taj isti Štimac. Postoje po visočkom receptu pametnjakovići koji se u nekom sopstvenom filmu prozivaju mecenama. U svakoj branši, nema koga taj nije dotakao pogotovo u tom sportu, izrazito lokalnom a nije bilo goreg biti navijač Turske tokom Eura 2008.
Ništa lično niti protiv, da ne bude zabune koncept te priče nema veze sa današnjim kontekstom Turske, a koja se odnosi na nazovimo politički život Visokog od kojeg po Stendalovom receptu iz dana u dan imamo Crvene i crne, posebno web portale ili bilo kakvu vrstu prezentera javnosti sa akcentom epileptičnog efekta nedostatka ljudske osjećajnosti i pokvarenog toksikološkog lokalizma-otrova i trovača i svijetu dosadnih, samo zbog priče o utakmici ne bi se uopšte trebalo davati ni prostora ni analizi takvih stavki gdje se ništa novo ne kaže, osvrt ovoga je da ne zaboravimo činjenicu kako smo skloni uzdizati i bacati pod noge sve što je iole moguće vezano za taj nazovimo patrotizam, u nadanju da se ne ponove ti slučajevi tuđinstva u sopstvenoj avliji, ono što je naše sutra piše historiju uz sav respekt prema svim prijateljima Bosne i Hercegovine, pa se konačno osjećam svojim i kao stanovnik zemlje iz čije grude su nikli moji preci,ne želim tuđeg kao identifikaciju sebe, a licemjerni smo, šampioni u tome.
Negativcima koje u roju neobuzdanih muha kolektivno prave budale od iole normalnijih ljudi u našem „malom mistu“, od čijih boljki se podugo neće izliječiti sva ta „javnost“, sutrašnja pobjeda bi bila odlazak u jednu sferu koja nije gubitnička i koja djelimično skreće pažnju sa svih problema koje imamo kao kolektiv. Koja ulijeva nadu, daje šansu za nekim drukčijim oblacima, ne bi imali mi generalno svi od toga neke koristi,to je podsjetnik da valjda nismo izgubili dušu, kako se odnosimo jedni prema drugim i kako smo postali crna zavjesa iz dimnjaka. Pa i ta Bosna koju bih volio doživjeti želi i ističe jednu građansku, normalnu, racionalnu ljudsku konotaciju što je srž uspjeha.
San o velikom takmičenju godinama čući u glavi.Nekim čak od nezavisnosti,meni lično od desete godine,one davne 97.godine,iste te Danske ranije,Koševa koje grmi od ranije i golova koje je k'o prolazne vozove posmatrao Peter Schmeichel. Od dječije igre brojanja reflektora javila se misao da budemo uz rame onim velikim, a godine su donosile samo muku i gorčinu ili se takva prezentovala.
Nešto slično je na društvenoj mreži napisao jedan od vođa navijačke grupe BH Fanaticos „popis je prošao,bajram je sutra,ja u baraž neću..“.
Nećemo ni mi,sit je svijet belaja više,dovoljno mu je malo da bude sretan, u inat onome za kojeg nije trebao ni postojati drukčiji. U tome vjerovatno leži i snaga. Posebno nama, sanjarima koji vole svaku reprezentaciju sa BH inačicom-košarkašku,rukometnu,odbojkašku(kod nas je natrofejnija invalidska),olimpijsku koje imamo na mrve,gdje nemamo norme niti jedne medalje u susretima otkako je postao svijet.
Jedino na taj način taj čudni svijet može pobjeći tamo gdje bi volio duže ostati.Otići u Brazil skromno,na zemlji sa jačinom iskaljenog bijesa bosanskog tersluka i trpljenja od kojeg već počinje pucati film.
Aporo, Bajram Šerif Mubarek Olsun. Nemojte zaboravit nikad da u 21.stoljeću ljudi nemaju šta da jedu,za to nisu krivi, a stid ih je moliti,tu negdje u vašoj blizini. Zbog datuma koji je od veće važnosti za vjernike i one koje se nazivaju muslimanima.
(VisokoIN)
