Rijeke Bosne i Hercegovine su najzagađenije rijeke u jugoistočnoj Evropi. Uništavaju je pojedinci bacajući u njih neispravne kućanske aparate, smeće, ali i vlasti i tajkuni koji grade mini hidroelektrane.
Prije nekoliko mjeseci, čitaoci jednog lokalnog portala, ostali su šokirani kada su potajno snimljeni građani kako bacaju životinjski otpad u potok. Ti građani nisu prijavljeni i sankcionisani jer su bacali ostatke kurbanskog mesa koji po starom običaju, “ne smije se tretirati kao smeće već se eleminiše najčešće u potoku ili rijeci”.
Glavni federalni vodni inspektor Mirsad Smailagić za Inforadar kaže da u našoj državi nije riješeno zbrinjavanje životinjskog otpada na adekvatan način. “Vodna inspekcija reaguje kao za svaki materijal koji se odloži,deponuje na vodi i vodnom dobru u skladu sa Zakonom o vodama („Sl.novine FbiH“, broj 70/06)”, istakao je Smailagić.
S druge strane nemile slike koje gledamo širom Bosne i Hercegovine su janjci i druge domaće životinje nabodene na ražanj, koje se poslužuju u restoranima pored prometnica.
Kako gotovi jestivi proizvodi imaju svoj rok tranja, tako i životinjski otpad ima svoj rok. Kako ne bi dolazilo do nepotrebnih zaraza i epidemija, potrebno je educirati ljude o bitnosti pravilnog odlaganja otpada. Ukoliko se ovakav odnos prema životinjama ali i životnoj sredini nastavi, može doći do veoma ozbiljnih posljedica po zdravlje ljudi i životinja.
Slike kao na prethodnoj fotografiji su dakle domaći dekor bez obzira na mjesto i godišnje doba. Na primjeru Jablanice koja je u našoj držav poznata po ražnjevima, najbolje se vidi koliko oni koji odlučuju nisu svjesni opasnosti koju pruzrokuje ekološki otpad, u ovom slučaju životinjski. Nadležni inspekcijski organi kao i resorna ministastva i nadležne općinske i službe, te Udruge za zaštitu životne sredine sa područja HNK, u vezi neriješenog odlagališta otpada na teritoriji FBIH, nisu imali odgovore na ova pitanja.
Izuzetak su jablaničko Udruženje građana”Za Doljanku” koji su za Inforadar istakli sljedeće: “Prema našim informacijama kojim raspolažemo, u Jablanicu se doprema pripremljeno životinjsko meso, odnosno klaonice nisu u Jablanici. Otpad nakon konzumacije se odlaže u kontejnere koje prazni komunalno preduzeće na gradsku deponiju. Deponija nije u skladu sa standardima i nema dozvolu. To je višegodišnji problem Jablanice kao i drugih mjesta jer odlagališta obično nisu u skladu sa propisima i ne zadovoljavaju uslove odlaganja otpada.”
Dakle, životinjski otpad iz tamošnjih restorana se uredno odlaže u kontenjere koje prazne komunalni radnici koji onda otpatke i plastične kese sa kostima uginulih životinja voze na gradsku deponiju i tu ih ostavljaju. Nakon određenog vremena otpad se počne raspadat i pretvarati u bakterije koje bivaju podložne raznim zarazama. Kao što su rekli iz Udruženja, deponija uopće nije u skladu sa standardima niti ima potrebnu dozvolu liječničke komore, inspekcijskih organa i veterinarske službe za odlaganje ovog orpada.
Dakle, iza svega navedenog stoji očeigledan hir pojedinaca što se da se zaključiti da ova kao i mnoge deponije u Bosni i Hercegovini ima višegodišnji problem sa pospremanjem i odlaganjem mesa uginulih životinja kao i životinjskog otpada općenito, jer kako smo mogli saznati BiH, vodi višedecenijsku bitku sa odlagalaštima koja obično nisu u skladu sa ekološkim standardima ili jednostavno loši uvjeti koje ima joj ne dozvoljavaju da neutralisani otpad odlaže na ciljano mjesto već to isključivo čini po sistemu “daj da ga mi strovalimo” i kotarišemo se muka.
Broj država koje posjeduju pravne okvire za zaštitu životinjskog svijeta i životinja kao zasebnih jedinki raste iz dana u dan. Iako se važeći propisi posvećeni toj problematici razlikuju, usvajanje međunarodnih dokumenata i transplantovanje pojedinih uspješnih rješenja dovode do njihovog postepenog usklađivanja. Ipak, među njima i dalje postoje značajne razlike, uslovljene istorijskim, socijalnim, ekonomskim, kulturnim i drugim okolnostima. Iako postoje, pojedine zakonske odredbe od značaja za kaznenopravnu zaštitu životinja u bivšim jugoslovenskim republikama do njene konačne implementacije i sprovođenja riječi u djela nikada nije došlo.
Imajući u vidu ogroman doprinos civilnog sektora kada je u pitanju kreiranje zakonskih okvira za zaštitu cjelokupne flore i faune i borba protiv okrutnosti prema životinjama, za svaku od zemalja su prikazane najaktivnije nevladine organizacije koje se bave pojedinim pitanjima iz oblasti zaštite životinja, uključujući: zaštitu divljih životinja i njihovih prirodnih staništa, zaštitu kućnih ljubimaca, zaštitu i udomljavanje nevlasničkih pasa i mačaka, arhiviranje i praćenje slučajeva zlostavljanja životinja, zalaganje za poboljšanje zakonskih odredbi u korist životinja, davanje pravnih savjeta u vezi sa zaštitom životinja, krivično gonjenje učinilaca okrutnosti prema životinjama itd.
Danas gotovo da ne postoji pravni sistem bez propisa koji se bar na neki način odnose na životinje. Ali, to ne znači da se ovi propisi uvijek pozitivno odražavaju na dobrobito životinja niti da su uopšte usvojeni sa namjerom da se njima štite životinje. Njima se nekada regulišu pitanja poput upotrebe otrova prilikom kontrole populacije štetnih insekata ili glodara ili postupanja sa životinjama koje se uzgajaju radi proizvodnje mesa kao što to imamo zastupljeno na području Općine Jablanica.
Kada je riječ o zemljama našeg regiona, zakone posvećene zaštiti i dobrobiti životinja najprike su usvojile Hrvatska i Slovenija 1999. godine, zatim Makedonija 2007. i Crna Gora, te na kraju Bosna i Hercegovina i Srbija 2009. godine. Uprkos usvajanju navedenih zakona, i krivičnopravnom inkriminisanju ubijanja i zlostavljanja nevinih životinja, ali i drugih ponašanja kojima se ugrožava ili ozljeđuje opstanak i njihova dobrobit za sve te države zadržan je antropocentričan pristup prilikom određivanja položaja životinja u pravu uopšte, a posebno u sistemu krivičnog prava.
Posebnu zaštitu Zakon bi trebao da pruža životinjama za klanje koje nisu sposobne da se kreću. Inspekcijski nadzor za zaštitu poljoprivrednog dobra dužan je da istražuje i izvještava nadležne o zastupljenosti takvih životinja, uzrocima njihove nepokretljivosti, da li se sa njima humano postupa i u kojoj mjeri držanje i postupanje sa takvim životinjama predstavlja problem za mjesta gdje se one čuvaju, kao i za trgovce i tržišne agencije. Kršenje bilo koje odredbe u vezi sa humanim tretmanom nepokretnih životinja za klanje ima za posljedicu bi trebalo da snosi krivičnopravnu i građanskopravnu odgovornost počinioca.
Stoga, postavlja se pitanje kome služi amandman iz Ustava FBIH na postojeći Zakon o vodama i vodnom dobru kako to napismeno stoji u skriptama i primjerima Ugovora koji Zakon o zaštiti šuma i rijeka striktno propisuje. Tu piše da su vode opće dobro i kao takve su pod posebnom zaštitom Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona, gradova i Općina. Nažalost, kao što smo vidjeli, samo na papiru.
