“Srebrenica je najniža tačka naše historije i najveći poraz koji moramo priznati. Niko nas nije poprijeko gledao zato što smo Srbi, niko nije govorio o ‘genocidnom narodu’. To možete čuti samo u prorežimskim medijima, jer se tako pokušavaju odbraniti od lične političke odgovornosti”, bile su riječi Pavla Grbovića, lidera Pokreta slobodnih građana i državnog zastupnika u Skupštini Srbije nakon što se iz Potočara u Srebrenici vratio u svoju zemlju. Gostujući u programu televizije N1, govorio je o svom boravku u Potočarima, o porukama koje je donio u Srbiju, o važnosti suočavanja sa zločinima, ali i o tome zašto mlade generacije ne smiju nositi teret krivice koju nisu stvorile. Njegova poruka bila je jasna: samo kroz priznavanje istine može doći do istinskog pomirenja u regionu.
Suočavanje kao temelj budućnosti
Grbović je imao dvije godine kada se desio genocid u Srebrenici. U razgovoru je otkrio da ovo nije bio prvi put da je posjetio Potočare te dodao da njegova prisutnost na tom mjestu nije bila u zvaničnom svojstvu jer, kako ističe, Srbija nije imala nijednog predstavnika.
“U Potočarima ja nisam imao kapacitet da predstavljam zvanično Republiku Srbiju. Mislim da je Republika Srbija jedna od rijetkih država koja nije imala nikakvo predstavništvo, što je, rekao bih, nekulturno, vjerovatno pomalo i neljudski. Ljudska dužnost je bila da budemo u Potočarima pa i ja koji sam na čelu Pokreta slobodnih građana. To nije samo politička već i ljudska odgovornost da budemo na mjestu na kojem su počinjeni najstrašniji zločini za koje su odgovorne države. Rekao sam već da je Srebrenica, odnosno, 90-te godine naša historija i želim da buduće generacije to shvate i nakon što priznamo krivicu i jasno imenujemo krivce onda sve to i ostavimo iza sebe. Ja se slažem sa jednostavnijeg studentskog protesta koji kaže da mlade generacije neće biti naprijed sa tim gubitničkim stavom i sa teretom krivice za neke događaje iz prošlosti, ali da ne bi oni išli sa teretom krivice, ta krivica mora vrlo jasno da se pripiše onima koji zaista nju treba da nose, a to jesu predstavnici tadašnjeg političkog establišmenta koji su doslovno isti kao predstavnici današnje političke elite koja je otela Srbiju”, naveo je.
Politička odgovornost, a ne kolektivna krivica
U razgovoru je istakao da se u srbijanskoj javnosti vodi propaganda čiji je cilj da se odgovornost za genocid u Srebrenici prenese na cijeli narod. Međutim, njegov lični doživljaj u Potočarima bio je potpuno suprotan. Niko od preživjelih, niti od porodica žrtava, kako kaže, nije izgovorio riječi mržnje prema Srbima. Niko ga, dodaje, nije pogledao poprijeko samo zato što je Srbin.
“Pa naravno, to jeste jedna od ključnih poruka zato što se suočavamo sa jednom nevjerovatnom propagandom, a to je da se pitanje genocida u Srebrenici, u javnosti u Srbiji koju kontroliše Srpska napredna stranka i njihovi sateliti, kolektivizuje u smislu da se odgovornost pokušava prebaciti na pripadnike cijelog naroda. Pa tako imamo situaciju da kada je usvojena rezolucija Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici, kada su donošene neke presude protiv određenih vojnih lidera koji su odgovorni za taj genocid, da je javnost, odnosno, da su to provladini tabloidi pokušavali da označe kao presudu koja se donosi protiv cijelog naroda, odnosno protiv cijele države”, istakao je pa dodao:
“Što naravno nije tačno i zaista mi je drago, iako u normalnim okolnostima tu uopšte ne bi trebalo da se potencira i to bi se donekle podrazumijevalo, ali mi je drago što sam zaista na takve poruke naišao i u samim Potočarima i u razgovoru sa ljudima koji su tamo bili, gdje zaista niko od njih nije insistirao na kolektivnoj odgovornosti jednog naroda, zato što to ne postoji ni u ovom slučaju, kao što ne postoji u mnogim prethodnim slučajevima”.
“Mladi neće nositi vašu krivicu”
Govoreći o mladima, naglasio je da nove generacije imaju pravo na drugačiju budućnost, ali da to nije moguće bez prethodnog suočavanja sa odgovornošću.
“I mislim da je ta poruka veoma važna, da je veoma važno da se na taj način čujemo u regionu, da je to veoma važno i zbog nekih unutrašnjih procesa u Srbiji, zato što recimo protesti koji traju, jedna od najvećih i najljepših stvari koje su ti protesti donijeli jeste približavanje novih mladih generacija iz centralne Srbije, iz Vojvodine, iz Sandžaka. I mislim da upravo zbog kvaliteta tih odnosa među tim mladim ljudima je vrlo važno da se napomene da bez obzira na to kojoj etničkoj grupi pripadate, da to ne znači da zbog toga nosite zločinački teret, zbog toga što su neki pripadnici, nažalost, pripadnici vašeg naroda u prošlosti izvršili neki od zločina protiv pripadnika drugih naroda na ovim prostorima. Smatram da mladi u Srbiji moraju imati prostor da odrastu bez osjećaja kolektivne krivice, ali i da država mora priznati ono što se desilo i vrlo precizno imenovati počinioce”, mišljenja je Grbović.
Kazao je da se zbog svega navedenog suočavao i s pitanjima da li se na ovaj način negiraju žrtve srpske nacionalnosti tokom ratova u BiH i Hrvatskoj.
“Naravno da ne negiramo i naravno da i te zločine osuđujemo i naravno da i tim žrtvama odajemo počast. Ali da bismo došli do pomirenja, važno je da o zločinima koje su činili neki Srbi govori parlament Srbije, da o zločinima koje su činili neki Hrvati govori Hrvatski sabor, da se u parlamentu, u Skupštini u Sarajevu govori o zločinima koje su učinili pripadnici tog naroda prema drugim narodima. Dakle, to je jedini način kako možemo da dođemo do pomirenja i do prevazilaženja ovoga. Sve ostalo bi bilo samo dublje kopanje po ranama i jedna bezdušna eksploatacija emocija ljudi koji su stradali svih ovih decenija”, dodao je Grbović.
Srebrenica – lekcija za parlament
U nastavku razgovora osvrnuo se i na pokušaje usvajanja rezolucije o Srebrenici u Skupštini Srbije, gdje je, zajedno sa malom grupom zastupnika, predložio tekst kojim bi se Srbija jasno odredila prema genocidu. Tamo su, između ostalog, posebno skandaloznim naveli to kako je ta grupa zastupnika zatražila izvinjenje porodicama žrtava zbog toga što Srbija nije spriječila genocid u Srebrenici, niti je kaznila počinioce. A da stvar bude gora, sve su nekako povezali i sa studentskim pokretom i upleli ih u ovu priču.
“Znate kako, mi smo svjesni da u aktuelnom političkom trenutku i s ovakvim sazivom Narodne skupštine, u kojoj SNS ima apsolutnu većinu, da taj prijedlog gotovo sigurno neće biti izglasan. Prijedlog je potekao od naših partnera iz poslaničke grupe, iz stranke SDA Sandžaka. Mi smo naravno taj prijedlog podržali svojim potpisima, stali iza njega kao i iza svog prijedloga, zato što je on u skladu sa politikom naše stranke, zato što je u skladu sa vrijednostima koje zastupamo i zato što je u skladu sa onim što smo činili svih prethodnih godina, ne samo dok sam ja predsjednik naše organizacije, već i tokom mandata moje dvojice prethodnika. Ne mislim da rezolucije, deklaracije i takvi akti sami po sebi dovode do pomirenja. Ne mislim da oni imaju bogzna kakvu političku težinu. Najveću političku težinu imaju jasni i nedvosmisleni akti od strane zvaničnih predstavnika određenih država. Međutim, mi tome ne možemo da se nadamo dok god je na vlasti u Srbiji režim koji ima i krvave ruke u sadašnjosti, ali koji je također imao i krvave ruke i krvavu savjest u svojoj prošlosti i tokom devedesetih godina. Srbija je usvojila u Skupštini deklaraciju kojom se osuđuje zločin u Srebrenici na način na koji je definisan presudom Međunarodnog suda. Presuda Međunarodnog suda je to kvalifikovala kao genocid. Tako da, gledano sa tog čisto formalnog stanovišta, možemo da kažemo da je slična deklaracija već usvojena. Ali ono što je važno jeste politički momentum i politički trenutak”, istakao je.
Naglasio je da je na prisutna i politička rehabilitacija zločinaca i njihovih djela, odnosno, zločina iz prošlosti.
“I zbog toga je čak i ovakav simbolički gest poput podnošenja rezolucije ili pojavljivanja u Potočarima, ili priče o stvaranju jednog fronta ljudi koji nemaju problem da o toj temi javno govore, politički važan gest da se odgovori na taj proces koji je vrlo opasan i koji može imati dugoročno vrlo opasne posljedice. Imali smo situaciju da je jedan od eminentnih profesora, neko ko je medijski veoma zastupljen, govorio na promociji knjige Radovana Karadžića – dakle osuđenog ratnog zločinca. To ne može biti samo u kontekstu njegovog umjetničkog dojma. To jeste jedan od dokaza političke rehabilitacije, pošto pravno nije moguća, osuđenih ratnih zločinaca. Mi koji se sa zločinima ne mirimo i koji se ne mirimo sa time da takvi ljudi treba da predstavljaju ugledne primjere našoj istoriji, ili da takvi ljudi treba da budu idoli budućim generacijama – na to prosto moramo da odgovorimo. I odgovorili smo. Bez obzira na to što jesmo bili napadani, ne smatramo to nekim naročitim problemom. Napadani smo bili i u prošlosti. Bili smo napadani zbog toga što izlazimo sa takvom inicijativom u trenutku kada su protesti na ulicama zaista bili u punom jeku i kada se Srbija suočavala s ozbiljnom policijskom brutalnošću i hapšenjem čak i djece na tim protestima. Međutim, činjenica je da u politici nekada ne možete da birate momentum. Momentum je historijski određen datumom zločina, odnosno, genocida koji je izvršen. Tako da pitanje momentuma nije bila naša odgovornost jer ne može da bude naša krivica što je baš u tom periodu Ratko Mladić sa svojim zločincima izvršio jedan tako surovi zločin”, stava je Grbović.
“Rezolucija potrebna kao lijek narodu”
Kako je dalje naveo, pojedinci kada govore o dokumentima poput rezolucije reći će “ona je potrebnija kao lijek narodu, političarima i režimu Srbije, nego što je potrebna zapravo porodicama žrtava, majkama Srebrenice i društvu ovdje”.
“Ponovio sam to više puta. Zaista mislim da je to najvažnije za rezolucije. Ona ne može da oživi one koji su stradali. Ona ne može da donese pravdu u kontekstu toga da neko zbog toga bude osuđen. Oni koji su bili za to krivi su osuđeni. Ali ona jeste jedan od važnih instrumenata prije svega za ozdravljenje društva u Srbiji i za stvaranje jednog normalnog osnova za buduće generacije. Dolazimo u jednu veoma opasnu situaciju da se recimo historijski miješaju Ratko Mladić i Živojin Mišić. Da se historijski miješaju neki od naših generala koji su vodili oslobodilačke ratove, ne samo za Srbiju već za cijeli region, sa ljudima koji su odgovorni i krivi za najstrašnije zločine u istoriji svog naroda i koji su najveća sramota, jedina sramota srpskom narodu u istoriji. Ako generacije rastu na taj način da vi miješate nešto što je čisto sa nečim što je prljavo, odnosno nešto što je zdravo sa nečim što je bolesno i pogrešno, onda to ne može biti dobar osnov za rast budućih generacija. Da, ta rezolucija i to suočavanje sa porazom, bez obzira na to što su neki ljudi srpske nacionalnosti izvršioci tog zločina – to je poraz, prije svega naše države. Jer zaista smatram da je to najniža tačka naše istorije, da to suočavanje sa porazom i priznanje tog poraza mora da se desi jednom za svagda. Dolazimo u situaciju da trideset godina iznova i iznova preživljavamo taj poraz nepristajući da ga kvalifikujemo onakvim kakav on zaista jeste. Zato sam rekao da je najzdravije za naše društvo da se sa tim suočimo, da poraz priznamo, da krivicu koja je sudskim odlukama i presudama utvrđena također priznamo, da vrlo jasno ukažemo na političku odgovornost i da imamo i moralno pravo da pružimo ruku pomirenja drugoj strani i da gradimo odnose i u Srbiji i u regionu na jednim potpuno novim, zdravim i normalnim osnovama”, naglasio je naš sagovornik.
Posebno emotivno govorio je o historijskom revizionizmu koji se, kako tvrdi, širi kroz obrazovanje.
“Moramo skinuti taj balast (teret) sa leđa mladih i voljelo bi da u nastavku upravo ti mladi budu dodatni fokus našeg razgovora. Govorimo o susretima mladih iz Bosne i Hercegovine i iz Srbije, pa kada nekako započinje ta priča o ratu, traži se vrlo često najbolji način da ona zapravo otpočne. Jer vrlo često mladi i sami pokazuju da nose nepotreban teret transgeneracijske krivice, iako zapravo i nisu svjesni na koji način im je on nametnut. Istovremeno i raste broj mladih koji su svjesni toga da im jeste nametnut taj teret za koji oni ne snose odgovornost i da vrlo dobro znaju zašto i kako je do toga došlo. Ali sa druge strane, usljed jezive propagande koja traje, sa kratkim istorijskim prekidima, imamo i jedan veliki broj – zabrinjavajuće veliki broj – ne bih mogao da ga precizno kvantifikujem, ali svakako zabrinjavajuće mnogo mladih koji nemaju jasnu sliku o svojoj tragediji, o svim negativnim aspektima devedesetih godina, već koji na to gledaju na jedan potpuno romantizovani nači”, naveo je.
Smatra da je to jedna vrsta ozbiljnog problema koji će u budućnosti biti sve veći ukoliko se ne preduzmu vrlo jaki i efikasni koraci.
“Mi se danas suočavamo sa činjenicom da je jedna od posljednjih odluka vlade bila da se praktično izvrši nacionalizacija izdavanja udžbenika – dakle, nekih nacionalnih udžbenika koji podrazumijevaju srpski jezik, historiju i geografiju i još neke predmete. To naravno nije slučajno i to nije samo ekonomska mjera. To je mjera kojom se teži ka političkoj ideološkoj indoktrinaciji mladih ljudi od početka njihovog školovanja. Ja se zaista plašim da, ukoliko ne uspijemo, odnosno, ne dovršimo ovaj proces, a vjerujem da ćemo ga dovršiti rušenjem Srpske napredne stranke – da ćemo vjerovatno prisustvovati situacijama da se buduće generacije uče o jednoj alternativnoj verziji historije, o historiji kakva se nije desila. I da onda svi ovi napori koje mi sada ulažemo budu u budućnosti apsolutno anulirani. Tako da možemo zaključiti da raste broj onih koji jesu svjesni, raste broj onih koji imaju kapacitet da zajedno sa mladima iz zemalja u regionu naprave taj most koji je pokidan. Ali također raste i opasnost od propagande koja se vodi sa druge strane političkog spektra, zbog čega je upravo i važno da istrajemo na ovim političkim pozicijama – bez obzira na to koliko one nekada nisu popularne i koliko ćete biti sigurno suočeni sa brojnim napadima i kampanjama. Ali zaista, opasnost koja nam prijeti sa druge strane je daleko veća od toga da živite pod takvim pritiskom”, naglasio je Grbović.
Iako svjesni posljedica i problema s kojima se mladi u Srbiji suočavaju, Grbović ističe da će on i ostali zastupnici istrajati u tome da ih podrže.
“Naravno, mi pružamo potpunu podršku u njihovim protestima, pružamo potpunu podršku u njihovim odlukama. Svjesni smo situacije, svjesni smo činjenice da se oni nalaze u nezavidnoj poziciji upravo zbog toga što slijedi i nova školska godina, nova fakultetska godina i upisi i tako dalje. Međutim, činjenica je da je ovaj proces odavno prerastao samo studentski pokret. Da je ovo sada sveopšta građanska, odnosno opštenarodna pobuna u Srbiji, u kojoj su studenti naravno glavni katalizatori tog procesa i tog protesta, i njima zbog toga opravdano pripada vodeća uloga u tom procesu. Zaista vjerujem da će doći do formiranja studentske liste, odnosno do ozvaničenja kojim ti ljudi dobijaju povjerenje da u budućnosti vode te procese. Vjerujem da će doći do jednog šireg društvenog dogovora svih relevantnih društvenih aktera, jer ovo nije samo studentsko pitanje, nije samo pitanje političkih stranaka – ovo je zaista pitanje cijelog društva. Vjerujem da smo došli do one kritične tačke u kojoj je ubjedljiva većina našeg društva protiv režima Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke. Da smo došli u situaciju kada je većina društva spremna da izađe na izbore i da glasa, da se izbori za promjenu u našoj zemlji. Da se izbori za strukturne, dugoročne, dubinske promjene. Ali da je put do toga ne tako lak i ne tako kratak. Da podrazumijeva jedan ozbiljan društveni dogovor, da podrazumijeva stvaranje jednog ozbiljnog društvenog pokreta i izborne formacije”, kazao je Grbović.
Posebno je naglasio da je veoma važno da se i stvori dogovor u vezi s tim šta će se dalje raditi nakon što se SNS svrgne s vlasti, odnosno, u kom smjeru će Srbija ići.
“Zbog toga mi, kao Pokret slobodnih građana, kao stranka koja hoće i želi, i koja će dati svoj apsolutni maksimalni doprinos rušenju Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke, kažemo da za nas nije svejedno u kom pravcu će Srbija ići. I da je zbog toga važno da se, uporedo sa jačanjem protesta i jačanjem ovog procesa, radi na stvaranju i ukrupnjavanju jasnog proevropskog fronta. Fronta koji će, nakon smjene ove vlasti, znati u kom pravcu Srbija mora da krene, na koji način da se obračuna sa negativnom zaostavštinom koju će Srpska napredna stranka definitivno ostaviti za sobom. Prije svega u pogledu kriminala i korupcije epskih razmjera – neviđenih na ovim našim prostorima. I koji će znati da u jednom kratkom roku Srbiju vrati na mjesto, odnosno u poziciju koja joj pripada – a to je pozicija konstruktivnog aktera najvažnijih evropskih političkih procesa. Zemlje koja bi morala da iskoristi svoju priliku i da ubrza svoj evropski put kako bi se konačno priključila društvu najrazvijenijih evropskih zemalja”, dodao je.
Razlike između Srbije i BiH
Za kraj, osvrnuo se na razliku između Srbije i BiH.
“Sada ulazimo u domen čiste analitike. Hajde da krenemo sa tog aspekta. Mislim da je situacija u Srbiji takva da su ljudi konačno shvatili da su u apsolutnoj većini. Mislim da su građani shvatili da su u apsolutnoj većini. Jasno je da smo živjeli, i dalje živimo, u jednoj vrsti autokratskog sistema. Ozbiljnog medijskog mraka. Međutim, u 21. vijeku, kako raste tehnologija, kako sve više ljudi koristi tu tehnologiju, ne možete da držite cijelo društvo zarobljeno sve vrijeme. I mi smo duži vremenski period zaista vjerovali da je većinska Srbija na nekoj drugoj strani. Da većinska Srbija podržava jednu politiku koja je prilično katastrofalna po sve građane naše zemlje. Kako su prolazili izborni procesi, kako su prolazili neki drugi društveni procesi, kako smo imali jedan za drugim velike proteste u našoj zemlji, vremenom smo shvatili da to u stvari više nije tačno. I sada smo došli u onu situaciju kada su građani, kroz svoje iskazivanje građanske neposlušnosti, pokazali da ovaj režim više nema kapacitet ni da uspostavlja političku kontrolu u Srbiji, ali da više nema ni kapacitet za širenje straha i za vladanje putem manipulacije i straha u našoj zemlji. Shvatili su da je to u stvari samo jedna vrsta imaginarijuma koju su nam oni predstavljali. Da je njihova realna politička snaga daleko manja nego što su to njihovi tabloidi i njihove prorežimske televizije prikazivali”, kazao je Grbović pa dodao:
“Vjerujem da je takva situacija vjerovatno i u BiH, s tim što ne treba zanemariti i jedan drugi aspekt koji je dosta važan – a to je i način izbornog sistema i nacionalna struktura. I dalje imamo podijeljenost, prije svega građana BiH na različite etničke grupe, pa gdje se onda svaka etnička grupa unutar sebe u stvari bori za neku bolju početnu poziciju. Ali gdje se i dalje, nažalost, smatra većim protivnikom neko ko je druge nacionalnosti nego neko ko vam neposredno utiče na kvalitet vaših života. Neko ko vam svojim kriminalom, korupcijom, nepotizmom i drugim neljudskim aktivnostima u stvari zaista zagorčava život. Mi možemo, želimo i hoćemo da pokušamo da pomognemo sa ove strane. To radimo na način što svoje političko djelovanje sprovodimo kako smo sprovodili svih ovih prethodnih godina. Ali je činjenica da će se taj proces unutrašnjeg pomirenja ipak morati sprovesti od strane samih građana unutar BiH”.
Smatra da uloga Srbije kao jedne od najveće države Zapadnog Balkana mora biti “most koji će pomagati da se premoste te različitosti”.
“Odnosno, koji će koristiti svoju komparativnu prednost – da najveći broj građana Srbije, odnosno Srba, živi po zemljama regiona – da te ljude koristi kao način da uspostavi bolje odnose sa svojim komšijama. A ne da ih politički instrumentalizuje kroz neke njihove kvazi-političke lidere kako bi konstantno izazivala nestabilnost u okolnim zemljama i kako bi na taj način dokazivala svoju lidersku ulogu samo zato što se nalazi u najmanje lošoj situaciji od svih. To je zaista jedan gubitnički pristup koji je nama potpuno stran i za koji smatramo da mora da bude jedna od ključnih promjena nakon rušenja Srpske napredne stranke u Srbiji”, zaključio je Grbović.
