Simbol ljubavi i krvavog ratnog zločina: Snajperskim hicem ravno u smrt. Okrutan kukavički čin ili čin „Ševa“?

Priča o ljubavi između Admire Ismić i Boška Brkić teško ikoga može ostaviti ravnodušnim. Simbol je to iskrene ljubavi kao najjčistijeg osjećanja, ali i krvavog ratnog zločina. Snajperski hitac odveo ih je ravno u smrt. Okrutan kukavički čin ili čin zloglasnih „Ševa“?

“Djevojka je mahala torbom, držali su se za ruke, i u tom trenutku ona je poskakivala. Najednom ih je presjekao rafal – prvo je pogođen Boško pa Admira, ona je dopuzala do njega… i ležali su onako zagrljeni”, opisao je jedan od očevidaca ubistva Admire i Boška.

Danas, i trideset godina otkako je Reuters prvi objavio tragičnu priču o ubistvu ovo dvoje mladih ljudi, i dalje se s tugom prisjećamo onoga što se desilo.

Priča je to o dvoje mladih zaljubljenih ljudi kojima jedino ljubav bila važna. Iako je Admira bila Bošnjakinja, a Boško Srbin, njima to nije bila prepreka za ljubav, kao ni njihovim roditeljima.

Admirina mama jedne je prilike izjavila kako joj ponekad i smeta što Admiru i Boška nazivaju “sarajevskim Romeom i Julijom”, jer oni nikada nisu bili protiv njihove ljubavi. Naprotiv, podržavali su ih. Nažalost, ubica sa snajperom u rukama za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini presudio je Bošku i Admiri.

“Sve što se desi Božija je volja”

Devetnaestog maja 1993. godine, ovo dvoje mladih zaljubljenih ljudi, odlučili su da pobjegnu u dio Sarajeva pod srpskom kontrolom. Prema svjedočenju njihovih prijatelja, sve je već bilo dogovoreno, a Admira je prije svog polaska majci ostavila i pismo.

“Draga mama, mi odlazimo večeras i sve što se desi Božija je volja. Zvaću te čim pređemo tamo”, obećala je u pismu.

Ni Admira, ni Boško više se nisu vratili. Snajperski hitac pogodio je prvo Boška, potom Admiru. Ona je potom dopuzala do njega, zagrlila ga je i tako su oboje umrli. Njihova zagrljena, beživotna tijela ležala su sedam dana na mostu Vrbanja, a osmog su izvučena i sahranjena na groblju u Lukavici.

Vlasti sa dvije strane svih tih dana, međusobno su se optuživale za njihovo ubistvo, kada je Vojska Republike Srpske naredila zatvorenicima da izvuku tijela.

Međusobne optužbe i polemike o tome ko je ubio Admiru i Boška, traju i danas.

Po završetku rata, 1996. godine, na inicijativu i želju Admirinih roditelja, njihovi su posmrtni ostaci prebačeni na groblje Lav u Sarajevu, gdje su zajedno sahranjeni. S tom odlukom je bila saglasna i Boškova majka Rada Brkić. Time su željeli ispoštovati njihovu želju. U pismu koje je Admira ostavila svojoj majci navodi se kako je razgovarala sa Boškom te da će se “čim rat prestane, vratiti u Sarajevo” te da će “sve biti isto, kao da rata nije ni bilo”.

“Neko zna ko je kriv”

Ipak, osim međusobnih optužbi, nikad se konkretno nije govorilo ko je ubio Boška i Admiru. Tu je uvijek postojala nedorečenost.

Američki fotoreporter Mark H. Milsten koji je autor fotografije Boška i Admire koja je potom obišla svijet, kazao je kako “neko zna ko je kriv”.

“Tragično, niko nikad neće biti procesuiran za njihovu smrt. Neko zna ko je kriv”, izjavio je.

Postoji nekoliko verzija o tome sa koje strane je metak došao. Ipak, određena svjedočenja pojedinih svjedoka mogu biti na tragu otkrivanja istine.

Naime, ubistvo Boška i Admire prvo je bilo pripisano pripadnicima Vojske Republike Srpske, sve do iskaza bivšeg operativca bošnjačke tajne službe AID, Edina Garaplije.

On je u svom svjedočenju za Tužilaštvo KS kazao da su 18. maja 1993. godine, Admira Ismić i Boško Brkić ubijeni od strane pripadnika specijalizirane ratne jedinice „Ševe”.

Garaplija je za ovo ubistvo optužio Nedžada Herendu, koji je neko vreme bio šef „Ševa“, te pripadnika ove jednice Dragana Šošića, pisali su mediji.

Osim toga, prije prije par godina mediji su objavili da je doneseno raspisivanje međunarodne potjernice za Nedžadom Herendom i Edvinom Jusićem, koji se sumnjjiče i za ubistvo zarobljenika, pripadnika JNA u aprilu 1992. godine u sarajevskom Velikom parku.

Garaplija je kazao kako je Herendin prvi zločin onaj koji se dogodio u Velikom parku.

“Sve počinje od Velikog parka gdje su ubijeni zarobljenici ili zarobljeni vojnici vojske Republike Srpske i još neki civili. On ih je pobio uz onu napomenu ‘pa šta, radilo se o Četnicima'”, kazao je Garaplija.

Nakon toga, uslijedile su i drugi ratni zločini koji se navodno dovode u vezu sa “Ševama”, iako to sud nikad nije dokazao.

Osim toga, Herenda je na spisku optuženih i od strane generala Armije RBiH, Sefera Halilovića, za pokušaj njegovog atentanta, kada je ubijena njegova supruga i njen brat.

“Ja sam optužio Bakira Alispahića, Fikreta Muslimovića, Envera Mujezinovića, Nedžada Herendu, braću Šošić. Dakle, njih sam u mojoj optužnici koju sam ja napisao na osnovu dokaza koje imam”, izjavio Halilović.

U nastojanju da se, između ostalog, zataška dejstvo “Ševa”, pojedini portali i iskazi svjedoka čak dovode u vezu likvidaciju Nedžada Ugljena , naredbodavca i nekadašnjeg pomoćnika direktora AID-a, potom ubistvo zmjenika ministra unutrašnjih poslova Vlade FBiH Joze Leutara i Ramiza Delalića Ćele, komandanta IX brdske brigade i korpusa Armije RBiH te koji je bio i poznati član sarajevskog “kriminalnog podzemlja”.

 

Herenda u Holandiji?

Prema posljednjim informacijama Nedžad Herenda, koji se navodno i prema iskazima Garaplije, tereti za ubistvo Boška i Admire, nalazi se u Holandiji, o čemu su pisali i mediji.

“Nedžad Herenda se već duže od 20 godina krije u holandskom gradu Groningenu, gdje pod lažnim imenom i izmijenjenim fizičkim izgledom radi kao taksista. Predstavnici pojedinih tužilaštava iz FBiH su u više navrata išli u Holandiju i pregovarali sa Herendom da se pojavi u Sarajevu kao svedok u više predmeta koji se vode zbog raznih ubistava koja su za vreme rata i neposredno nakon njega tamo počinjena, ali je on to odbio zbog, navodno, ‘bezbjednosnih razloga'”, kažu izvori iz MUP-a RS koji su insistirali na anonimnosti, prenosi Espreso.

Boško Brkić (25) i njegova djevojka Admira Ismić (25) ubijeni su 19. maja 1993. godine u Sarajevu. Ovo dvoje mladih ljudi danas su simbol ratnog stradanja u Bosni i Hercegovini, gdje i 30 godina nakon njihovog ubistva, niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.

source.ba