BANJALUKA – Zanati u Srpskoj pali su na leđa starih zanatlija, nerijetko i onih u penziji, dok se mladi ako se i odluče za neki od njih uglavnom otisnu u inostranstvo.
Remenara, vunovlačara, stolara je sve manje.
Trenutno je najveća potražnja za keramičarima, a kovača je najteže naći. Poznati mrkonjićki kovač Đuro Milanović kaže za “Glas” da mu se i otac bavio ovim poslom, a on je nakon njegove smrti, 1994. godine nastavio tradiciju.
Ostavio je dnevnik u školi i uzeo čekić u ruke. Pravi sve za poljoprivredu i šumarstvo, jer selo ne može bez kovača.
“Pravim kose, sjekire, kramp, motike i lopate. Sve popularniji su i ugostiteljski programi, ražanj, roštilj, sačevi”, rekao je Milanović.
Prema njegovim riječima, mladi se rijetko odlučuju za zanatstvo.
“Mladi nauče da rade i odoše. Već sam takvih 35 obučio. Budu po godinu i odoše nakon toga, najčešće u Njemačku”, dodaje Milanović.
Iako su posebno cijenjeni u evropskim zemljama zanatlije i kod nas mogu lijepo da žive.
“Vjerujem da sada najbolje keramičari prolaze, čak mislim i bolje od ljekara. Po kvadratu naplaćuju 22, 23 marke, a danas urade bez problema 15 kvadrata”, kazao je Milanović.
Da bi neko bio dobar zanatlija mora usvajati znanje, ali i imati malo dara i veliku želju.
“Ako ima volju mlad čovjek može naučiti brzo ali kovački zanat je najteži, zato što moraš imati dar, kao i umjetnici. Od 56 mrkonjićkih vatri koje su kovale ostale su samo dvije aktivne”, rekao je Milanović.
Slično je i kada su stolari u pitanju. Da su ove zanatlije tražene potvrdio je za “Glas” Zoran Grbić koji je zahvaljujući svom znanju radio na više kontinenata.
“U penziji sam ali i sada me stalno neko kontaktira da radim, prihvatim nešto minimalno, dosta sam radio. Nema mladih stolara, a oni što nauče brzo odu u inostranstvo. Ovdje je bitna tačnost, ali se sve stiče radom i željom da naučite. Na kraju, od ovoga se može lijepo živjeti, tako je bilo uvijek, ali mora se raditi”, rekao je Grbić.
Dobar alat leđa čuva kaže direktor Zanatsko-preduzetničke komore Srpske Jovica Bratić za “Glas Srpske”, a bez dobrog zanatlije nema ni alata.
“Stari zanati polako izumiru, za njih nema interesovanja. To je prije svega vunovlačar, stolar i remenar. Uz njih tu su zanatlije koji proizvode stare nošnje, a najviše kovači kojih skoro i da nema. Ko danas potkiva konje i pravi nakovnje i kose”, rekao je Bratić.
Prema njegovim riječima, ključni problem jeste to što je slabo interesovanje kod mlađe populacije.
“Mladi bježe od zanata, iako se sada može dobro živjeti od njega. Nema dnevnice za radnike manje od 60 maraka, za majstora minimalno 100 maraka. Mladi većinom idu na fakultete misleći da će im biti lakše ali i da će bolje zaraditi, što i nije uvijek slučaj”, rekao je Bratić.
On tvrdi da je ključno đake usmjeriti tamo gdje su najjači te prepoznati njihove sklonosti.
“Zašto mladi neće da budu zanatlije svi smo podjednako krivi. Prvo smo te zanate devalvirali a ništa nismo ozbiljno uradili da ih rehabilitujemo. Moramo probuditi njihovo interesovanje”, rekao je Bratić.
Ne nestaju samo zanati, nego i radnici. Prema njegovim riječima, od svog rada može odlično živjeti zidar, pekar, biger.
“Keramičari su odlično plaćeni, a i alat je jeftin. Teško je doći do takvih majstora, a na njihove usluge čeka se mjesecima”, rekao je Bratić.
Dovoljno znanje
Privatnik ne traži diplomu, nego samo rad. Jovica Bratić naglašava da su one neophodne u javnom sektoru, dok se u realnom traži isključivo znanje.
“Radnici se prekvalifikuju, na zapadu više ne treba diploma, jer recimo te keramičke poslove ili stolarske oni koji žele, a uz to imaju malo dara, nauče za desetak dana”, rekao je Bratić.
