Potresne priče iz poplavljenih područja dolaze svakog trenutka. Priče o borbi za život, o užasu koji je zadesio naše sunarodnjake nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.
Za tren nestane ono što je čovjek gradio cijeli život. Odnese divlja voda. Za jednu noć izbriše sav trud i rad koji je trajao godinama. Admir i stotine drugih ljudi iz poplavljenih područja preživjeli su košmar i ostali bez ičega.
“Ja sam Admir Poturović, koji je živio u ovoj kući koja je se nalazila, koju vidite ovdje iza nas, u ruševnom stanju. Sve je počelo u 12.20. kad sam ja došao s posla, tada je krenula borba sa vodenom stihijom koja nije naslučivala ni na šta strašno, toliko, jer smo se i prije s tim susretali. Međutim, negdje oko dva sata i za pola noći stanje se pogošavalo iz minute u minutu. Prvo je naišao jedan val koji je odnio plastenike i štalu sa životinjom. Odnio je traktor, odnio je automobil, izbacio ga iz garaže ovdje iznad kuće. Probudio sam suprugu i oca i oni su se uključili da pokušamo odbraniti što se može odbraniti.” započinje nam priču o borbi koju je vodio za N1.
Admir nam priča da je voda naglo probila u njegovu kuću.
“Povukli smo se na sprat, a onda je krenuo nagli prodor vode u kuću koja je izbijala prozore, vrata, zidovei. Tad sam ja pokušao da otvorim ova ovdje ulazna vrata koja su tu bila, da bi voda strujala kroz kuću. Međutim, ta vrata su se preturila na mene i tu me je pritislo. Ja sam ih držao rukama koliko sam mogao, tad sam počeo popuštati, gubi snagu, uhvatilo mi je noge i imao sam osjećaj da mi otkida obje noge.” priča Admir.
“Otac i supruga nisu sa subišta mogli da mi pomognu. U jednom trenutku, uzeo sam rukama, gurnuo ta vrata. Ona su na drugu stranu, pod pritiskom vode izbijena. I tad je mene poklopilo blato, mulj. Sreća, kako ne znam ni ja, uhvatio sam se za štok i isplivao na površinu. Tad sam se ponovo vratio, zahvaljujući jednom užetu koji su mi dobacili supruga i otac.” opisuje svoju bobru za život hrabri Admir.
Kćerka povikala: Puca kuća
” Vratio sam se na stubište i otišao na sprat da se presvučem. U međuvremenu moja starija kćerka je uletila u našu sobu i samo je povikala, puca kuća! Svi smo sišli, izašli smo ovdje, držali smo se jedni za druge. Izvukli smo se ovdje gore na ovaj glavni put. Tad smo vidjeli kako dole garaža, terasa i pola kuće se odvaljuje i voda nosi sve to. Otišli smo kod moga rođaka i komšije ovdje. Pošto sam bio povrijeđen, mene je rođak odvezao u Konjic, u hitnu. Ali sam mu ja rekao, dok se vratimo, kuće neće biti uopšte. I kad smo se vratili, ona se složila kao kula od karata. I to je sve što je bilo. Toliko.” kazao nam je Admir.
Ostao je zagledan u ruševinu u koju je uložio cijeli svoj život. Znamo, Ahmed će ponovo početi, iz temelja. Mi smo oni koji mu ovaj put, kao i svim njegovim sugrađanima trebamo pomoći.
