‘Papa Wojtyla i Vatikan bili su potpuno protiv toga, njihov sud je bio da Bosna mora ostati cijela. I Puljić je to dobio u zadatak, i zato je i postao kardinal. No, zbog Daytona i svega što se poslije toga dogodilo, prije svega zbog nemogućnosti povratka Hrvata, on se priklonio HDZ-u i Hercegovcima.’
Kardinal Puljić je već promukao od poziva da prestanu nepravde koje se u BiH „vrše nad Hrvatima, s ciljem da nas se uplaši i da nestanemo odavde”. „Gdje su moji vjernici?”, pita kardinal. Ovakve i slične lamentacije, čak i kad su argumentovane, imaju ozbiljnu manu. U njima, naime, nema ni riječi o ulozi Crkve u tragičnim događajima 90-ih, kada njen antikomunizam nije imao nikakav demokratski karakter, pa je njeno savezništvo sa Tuđmanom bilo neupitno, prirodno i logično
Crkve su bile pune, na licima katoličkih vjernika ogledao se molitveni mir i božićna radost, biskupi, župnici i fratri u svojim su ponoćnim misama nadahnuto kazivali o bajkovitom „bezgrešnom začeću” jedne obične, priproste žene po imenu Marija i o „dolasku Isusa Spasitelja među ljude”, zalažući se za oproštenje, pomirenje i zajednički život naroda koji su se u bliskoj prošlosti međusobno ubijali. Tako bi, otprilike, glasio sažetak medijskih izvještaja o popularnoj „ponoćki” u onim bosanskohercegovačkim gradovima i selima, gdje još ima katolika i gdje još stoje njihove crkve. Sve u svemu, Tiha noć, kako glasi naziv čuvene božićne pjesme, ne samo što je bila ispunjena nadom i dobrim namjerama već je prošla bez ijednog ozbiljnijeg incidenta. Sutradan, na božićnom prijemu koji je upriličio nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, većina prisutnih, tvrdi jedan od uzvanika, bila je hedonistički raspoložena. Prema pisanju Dnevnog lista, županijski ministar kulture i sporta Ivica Šarić doživio je prijem kao sliku „pravog Sarajeva i Bosne i Hercegovine kakvi oni uistinu i trebaju biti.” Spoj bogate trpeze, dobrog vina i bratstva-jedinstva u religijskoj verziji ne bi trebao biti neprivlačan ni najokorjelijem ateisti, ali to ne može biti sinonim za Bosnu i Hercegovinu i njen glavni grad. Čak i da je ovaj božićni prijem u svakom pogledu bio savršen, on nije mogao biti iznad i izvan traumatične stvarnosti koju ova zemlja proživljava. Pri čemu vjerski animoziteti nisu na posljednjem mjestu. Uostalom, svaki čitalac novina zna šta kardinal Puljić i reis Mustafa Cerić misle jedan o drugom, ali je reis Cerić ipak došao na prijem, znajući da bi, izostavši, napravio nepopravljivu grešku. Fotoreporteri su ih snimali u trenutku „srdačnog razgovora”. Zašto na prijem nisu došli Nebojša Radmanović i Željko Komšić?
Na kraju krajeva, i sam taj prijem, i ponoćne mise i poslanice, i predbožićni javni istupi ovdašnjih katoličkih poglavara, u prvom redu kardinala Puljića i biskupa banjalučkog Franje Komarice, sve se to pretvorilo u veliku božićnu jadikovku. Kardinal Puljić je već promukao od poziva da prestanu nepravde koje se u Bosni i Hercegovini „vrše nad Hrvatima, s ciljem da nas se uplaši i da nestanemo odavde”. „Gdje su moji vjernici?”, pita kardinal, ističući da ih je prije rata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji bilo 528 hiljada, a danas ih ima jedva 200 hiljada. Njegova zdravica na božićnom prijemu bila je izrazito politički intonirana. Državu je nazvao invalidnom, neosjetljivom na prava i slobode Crkve i vjerskih zajednica. Upitao je: „Dokle ćemo slušati da su samo oni drugi krivi?” Bila je to otvorena aluzija na stavove reisa Cerića, ali i na ponašanje bošnjačkih političkih partija. Biskup Komarica, istinski čovjek mira, ne može da se pomiri sa nestankom Hrvata iz Posavine, za njihovu sudbinu optužuje domaće vlasti i moćne faktore međunarodne zajednice, i s indignacijom odbija priču o tome kako među njima više ne postoji želja za povratkom u zavičaj.
Ali, ove božićne lamentacije, čak i kad su argumentovane, imaju ozbiljnu manu. U njima, naime, nema ni riječi o ulozi Crkve u tragičnim događajima 90-ih godina, kada je pravoslavlje agresivno demonstriralo svoju opsjednutost srpskom državom, katolicizam hrvatskom državom, a islam muslimanskom nacionalnom državom. Kad je konkretno riječ o Hrvatskoj katoličkoj crkvi, njen antikomunizam nije imao nikakav demokratski karakter, u čemu se nije nimalo razlikovala od ostalih hrvatskih nacionalista. Savezništvo sa Tuđmanom bilo je logično i prirodno. Crkva nikada nije dovela u pitanje političke temelje hrvatskog nacionalizma, nikada nije uzela u zaštitu etničke manjine, niti joj je, recimo, padalo na pamet da se suprotstavi radikalnoj nacionalističkoj rulji koja je na splitskoj rivi grmjela „Svi smo mi Norac!” Šta je sa polovinom katolika „nestalih” iz Bosne i Hercegovine? Iako svi znamo odgovor, kardinal Puljić i biskup Komarica trebali su to pitati Franju Tuđmana.
Nisu samo Milošević i Tuđman pokušavali podijeliti Bosnu i Hercegovinu, o tome su istovremeno, u više navrata, razgovarali i pravoslavni i katolički svećenici. O tome svjedoči dr. Vjekoslav Perica, Splićanin koji se prije rata kao pravnik bavio pitanjima religije i redovno pisao kolumnu „Religija i politika” u Nedjeljnoj Dalmaciji. Kad je HDZ došao na vlast, Perica je otjeran s posla. Otišao je u Ameriku, doktorirao, objavio nekoliko knjiga i postao predavač na više američkih univerziteta. Perica kaže: „Znam da su srpski biskupi puno puta pozivali katoličke biskupe na dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine na štetu Bošnjaka. U Washingtonu sam pitao Vinka Puljića što se razgovaralo na tim sastancima biskupa, rekao mi je: ‘Razgovarali smo o granicama.’ Papa Wojtyla i Vatikan bili su potpuno protiv toga, njihov sud je bio da Bosna mora ostati cijela. I Puljić je to dobio u zadatak, i zato je i postao kardinal. No, zbog Daytona i svega što se poslije toga dogodilo, prije svega zbog nemogućnosti povratka Hrvata, on se priklonio HDZ-u i Hercegovcima.”
Još dok je trajao rat, papa je pozvao katoličke biskupe sa područja bivše Jugoslavije. Bio je prisutan i kardinal Puljić. Papa je tada izrekao misao koja ima historijski značaj: „Naša je prvenstvena zadaća da liječimo ljudske duše na Balkanu.” Vjerske zajednice i njihovi poglavari nisu u tom pogledu učinili gotovo ništa. Oni svoju misiju ispunjavaju pukim idolopoklonstvom prema Bogu. Odnos Crkve prema Bogu je podrazumijevajući, pa i na sam Božić. Umjesto deklarativnog idolopoklonstva, bilo bi daleko važnije sagledati šta to ne valja u samoj Crkvi i stvari nazvati pravim imenom. Suština stvari je djelovanje Crkve u konkretnim društvenim i političkim prilikama. Zašto se vjernici – jedni, drugi ili treći – u zlim vremenima ponašaju tako kako se ponašaju? O tome je Vjekoslavu Perici 1990. u samostanu u zagrebačkoj Dubravi govorio pokojni teolog Tomislav Šagi Bunić: „Slušajte, ja 40 godina izučavam teologiju, filozofiju i crkvenu povijest, i ovo vam mogu reći: Religija je dobra ako ti pomogne da iz nje izađeš kao bolji čovjek. A ako te ta religija pokvari i učini lošim, onda ta religija ne valja.”
(VisokoIN/Gojko Berić/Oslobođenje)
