I upravo zbog toga me i boli ova nepravda nanešena malenim ljudskim bićima kojima država BiH ne da ne može omogućiti ljepši život i djetinstvo, a njihovim roditeljima mogućnost da spokojno odgajaju svoju djecu, već im ne da ni mogućnost da se registruju među živa stvorenja. Zbog jebenog zakona i političkog izdrkavanja ona ne mogu da imaju ni svoj jebeni matični broj.
Kada postaneš roditelj nekako po prirodi stvari dobiješ i hiper senzibilnost za nepravičnost, pogotovo prema onim najmađim, djeci, koja nisu dužna nikome ništa, i stvari koje su brutalne krenu sto hiljada puta više da te peku i stvaraju opekline po duši.
Zbog nedonošenja zakona o JMB-u djeci su oduzeta prava da se registruju među nas sebične Bosanskohercegovačke seljobere kojima je Republika Srpska, Bošnjaštvo i Hrvatstvo vrijednije od života sopstvene djece. Nacionalna netrepeljivost je dovela čak do toga da nam se nedužna djeca ne mogu liječiti jer ih bez tih 13 cifri zakonski nije moguće da dobiju pravo na zdravstveno osiguranje koje ova smrdljiva država skoro i da nema.
Šta rade zdravstveni radnici dok nam djeca čekaju u redu na taj broj koji život znači – ništa. Bore se za svoj standard i traže veće plate. Dobro, i oni treba hljeba da jedu, ali zar od strane njih nije mogao da dođe neki apel koji bi dozvao moćnike u pamet.
Bilo je za očekivati da će prije svih roditelji da se pobune i izađu na ulice. Naravno jer njih se direktno i tiče ova rupetina u zakonu. Ali šta mogu oni da učine držeći nejaka stvorenja u naručju i duvajući u bebeće cucle. Zar čitavo stanovništvo ne bi trebalo da izađe na ulice. Šta još treba da se desi pa da sporokontajući Bosanci i Hercegovci krenu na političku elitu i zbace je sa vlasti za vijeke vjekova?! Zar je moguće da Miline Zlaje i Zlajine Mile i njihovi dupeljupci, koji jesu odgovorni za jebeno stanje u zemlji, još uvijek budu na pozicijama i da palamude o Srpstvu i Bosanstvu! Ma nek se jebu i oni i njihov jebeni patriotizam i nacionalni zanos. Nek uzmu lovu koju su zgrnuli baveći se svojim političkim igrankama i odu u tri lijepe materine da ih naše oči više ne vide.
Svaki normalan savjesni čovjek, kada bi obnašao visoke funkcije kakve ove stare prdonje obnašaju, uvidjeći u šta su gurnuli društvo i narod, uzeli bi cijanid i ispili ga bez da razmišljaju. Ali ne, ti degenerici nemaju ni zrno savjesti. Njima životi djece ne znače ništa. Barem ne djece koja nisu njihova. Njihova djece ne da imaju svoje matične brojeve, ona čak imaju i bankovne račune i milione na njima. Šta je njih briga za malu Belminu staru par mjeseci kojoj je prijeko potrebno presađivanje koštane srži i svu onu bolesnu djecu koja su u sličnim nevoljama, to je za njih samo jedna orijentalna patetika. Ne dopire do njih glas naroda i muke. Gdje prestaje humanost počinje BiH!
Na kraju ću poručiti svima onima koji će i dalje podržavate ove dripce da ostanu na vlasti, koji ćete i poslije ovog udara na našu djecu i dalje podržavati Miline Zlaje i Zlajine Mile, a svaku pobunu okarakterisati kao borbu za unitarnost BiH, poručujem vam da se jebite svi vi skupa sa Miloradom, Zlatkom i njihovim dupeliscima, jer ste tupadžije koji i ne zaslužuju da žive bolje.
Ako vam je poslije svega i dalje raskošan život Milorada Dodika, Zlatka Lagumdžije, Bakira Izetbegovića i slične gamadi bitniji od života vlastite djece, idite u tri lijepe materine.
Autor: Ernest Bučinski
