Prije nekoliko dana pogledao sam Eddie the Eagle, film snimljen po Eddie Edwardsu, britancu iz malog mjesta, zidaru, kome je životna želja bila da ode na Olimpijadu.
Otac građevinski radnik, majka domaćica, bez ikakve podrške Velike Britanije mladić sa Velikom dioptrijom izborio se sam, finansirajući tu želju kućnom ušteđevinom, da predstavlja svoju zemlju na Olimpijadi.
Bio je prvi skakač Britanije na Olimpijadi nakon 68 godina. Što je lošije skakao to je bivao sve popularniji, iz jednog običnog ljudskog razloga. Njegovo oduševljenje što je među svim tim sportistima, što je ostvario svoj san, što učestvuje bilo je iskreno. Oduševljen što se uopšte prizemljio sa velike skakonice mahao je rukama kao da leti sa krilima, izazivajućii ovacije prisutnih.
Publika je skandirala njegovo ime, ugrijao ih je u hladnom Kalgariju oko srca i barem na trenutak je sport prestao biti skupa igračka bogatih sponzora i činio se ljudskim. Iako rijetko, ljudi se ne stide pokazati koliko vole one koji ih podsjete da su prije svega ljudi. Predsjednik Olimpijskog odbora, Frank King, spomenuo ga je u završnoj ceremoniji rekavši: “Na ovim su Igrama neki takmičari osvojili zlato, neki su probili rekorde, a neki su poletjeli kao orlovi.”.
Edi je definitivno obilježilo tu zimsku Olimpijadu u Kalgariju 1988 godine
Sinoć su otvorene Olimpijske igre u Riu. Reprezentacija naše male zemlje je logično, mala.
Ono što ne bi smjeli zaboraviti je da su svi ti učesnici, takmičari, tamo zahvaljući sopstvenoj volji, upornosti, spremnosti njihovih familija i prijatelja da se odriču i pomažu im koliko god mogu. Sav napor ovdašnje politike i države da sportiste i vrhunski sport pomognu svodi se na napor penjanja na svečanu binu ako neko sa BiH zastavom donese medalju.
U međuvremenu ih potpuno ignorišu.
Ti sportisti, prepušteni sami sebi, jedini su razlog što uopšte imamo predstavnike na Olimpijadi. I ja sam zaista srećan što su tamo, što će i sport biti jedan od razloga da neko sazna i čuje za nas i našu zemlju, a da razlog tome nije rat.
Mlada teslićanka Tatjana Djekanovic je na ovim igrama debitovala i danas je osvojila 35. mjesto od 51 takmičarke. Skromni novinar javne televizije smatra taj rezultat skromnim. Kako pogrešno, kako nepristojno, kako očekivano. Tatjanin rezultat je veliki uspjeh za našu zemlju, i pored toga vjerovatno i jedan od najvećih sportskih uspjeha Teslića ikad. I svaki naredni rezultat naših sportista je veliki, Olimpijski.
Nikako skroman.
Jer oni su, ti mladi ljudi u Brazilu danas, već sad naše medalje, mali i potrebni dokaz da nas ima i da nismo potpuno potonuli, dokaz da tamo gdje politika ne odlučuje pobjeđuju najbolji.
I zato srećno svim našim sportistima u narednima danima i hvala vam što niste odustali od nas ovakvih.
Stavovi izrečeni u ovom tekstu održavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala
