Obilježavanje Aliđuna odnosno Ilindana je narodni običaj stanovnika visočkog kraja, pripadnika svih konfesija. To potvrđuje izreka “Do podne Ilija, a popodne Alija”. Vijekovima unazad Aliđun se obilježavao 2. augusta, velikim teferičima na različitim mjestima Visokog i okoline.
U radu „Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji“ Filipović navodi da su muslimani iz Visokog proslavljali Aliđun na Hadžijinoj vodi, pored puta za Topuzovo polje. Ranije je bio običaj da se konjima uoči Aliđuna ide na Kiseljak, odatle bi se vraćali preko Liješeve, prešli bi rijeku Bosnu i svratili na teferič u Arnautoviće, a zatim se vratili na Hadžijinu vodu. To je bila stara tradicija, do izgradnje puteva, kada se običaj ograničio na Arnautoviće.
Kod svih su u obilježavanju ovog dana dolazile do izražaja staroslavenske paganske tradicije povezane sa kultom sunca, gromova i kiše. Prema narodnim vjerovanjima tri dana prije i tri dana poslije Ilindana su tzv. Kresovi. U te dane se ne smiju prati haljine, jer će „ispucati i iskositi se“, od jačine vode.
Također, ne smije se putovati pješice bez zaklona od sunca, jer se može „pregorjeti“, a isto tako se ne smiju brati lješnjaci, niti spominjati ta riječ, da ne bi bilo grmljavine, jer ako na Aliđun bude grmilo neće roditi lješnjaci.
Već nekoliko decenija, tačnije od pedesetih godina 20. st. uz povremene prekide, i različit period trajanja, u visočkoj čaršiji se Aliđun obilježava u okviru tradicionalnog visočkog vašara. Pored komercijalnog karaktera i promocije proizvoda i roba, vašar ima i zabavni karakter te izvrsna je prilika za promociju i razvoj turizma u Visokom.
Foto: Šaban Ohran Dedo, majstor grnčar iz Liješeve, dugi niz godina, tokom trajanja vašara ispred Zavičajnog muzeja Visoko je prezentirao tradicionalni način izrade proizvoda grnčarskog zanata.
