I dalje je u BiH hiljade onih koji se nikada neće upitati šta su to konkretno naši najveći patriotski sinovi Izetbegović i Komšić učinili, prvi za državu općenito, a drugi za „građansku BiH“, za skoro 16 ili 20 godina koliko su u institucijama BiH, izuzev što su činili puno toga za sebe i ljude oko sebe?
„Patriotizam je posljednje utočište hulja“, Samuel Johnson
Ima tome nekoliko godina kako je Ruanda počela da osvaja svemir, Elon Musk konstruira bespilotne vozilice u kojima ljudi meditiraju dok se bave proučavanjem umjetne inteligencije.
Ima tome dobrih 30 godina kako se ljudi u Bosni i Hercegovini bave nacionalizmom i međunacionalnom mržnjom, prebirući nacionalna krvna zrnca. Ako na tren presahne bavljenje nacionalizmom, primat preuzme bavljenje patriotizmom.
Sa izuzetkom agresije na BiH kada smo branili gole živote, a čije posljedice u punom kapacitetu osjećamo i danas, politike i ideologije u Bosni i Hercegovini uspostavile su standarde i doktrine bavljenja nacionalizmom i patriotizmom kao primarnim svjetonazorima jer nacionalizam i patriotizam uz vjeru predstavljaju tronožac održavanja u vlasti.
I tako od 1991. godine.
U međuvremenu smo mi sretniji preživjeli pakao ratnih strahota i agresije na BiH a oni najbolji među nama u slobodu i državu kakvu smo tada zamišljali utkali i vlastite živote.
I gdje smo došli danas, skoro 30 godina od završetka rata?
U kakvom društvu živimo danas, gdje se u međuvremenu izgubila ideja države koju smo željeli i životima branili, da li smo izdali i one kojih više nema i sve ideale pokreta otpora na kojima se temeljila odbrana „jedinstvene, nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine“?
Istina je isuviše bolna, ali se protiv istine ne može.
Izdali smo ideale borbe za jedinstvenu BiH.
Izdali smo one najbolje među nama, kojih više nema.
Izdali smo vlastitu djecu, jer joj krademo budućnost.
Izdali smo sami sebe, jer i dalje mirno gledamo kako nas lažu, varaju i kradu, kako manipuliraju našim emocijama.
Za 30 proteklih godina nismo se pomjerili s mrtve tačke, i dalje gledamo iste ljude i slušamo istu retoriku. I dalje ljubav prema domovini mjerimo lažnim patriotizmom, a ne uspjehom, obrazovanjem, ljudskošću.
I dalje su nam Bakir i Željko patriote, iako nikada ništa za državu i njene ljude uradili nisu osim isprazne retorike, obećanja i laži, dok su nam oni koji ih kritiziraju izdajnici.
I dalje postoje oni, a danas ih je više nego ikada jer su politički instruirani, koji će sa sigurne patriotske udaljenosti iz Amerike ili Njemačke znati kako treba da živimo mi u BiH i šta nam je činiti, koji će nas istog trenutka proglasiti četnicima (iako smo ranjavani i nagrađivani branitelji BiH) ako ne želimo, „jerbo je to Željko reko“, da okrenemo leđa našim prijateljima iz međunarodne zajednice, makar i sami žive na zapadu.
I dalje je u BiH na hiljade onih koji se nikada neće upitati: A šta su to konkretno naši najveći patriotski sinovi Bakir Izetbegović i Željko Komšić učinili, prvi za državu općenito, a drugi za „građansku BiH“, za skoro 16 ili 20 godina koliko su u institucijama BiH, izuzev što su činili puno toga za sebe i ljude oko sebe?
Koliko smo se za Komšićevih skoro 16 godina u Predsjedništvu BiH približili „građanskoj državi“,ili smo zapravo od nje udaljeniji, mnogo udaljeniji njego prije njegovog prvog ulaska u Predsjedništvo 2006. godine?
I dalje je na hiljade onih koji se neće upitati kako to da je danas antidržavna HDZ-SNSD koalicija jača nego ikada, ko je najzaslužniji što se od 2006. naovamo do te mjere hegemoniziralo hrvatsko glasačko tijelo i ojačao HDZ za desetine hiljada glasova u odnosu na period prije 2006. godine?
Zar se niko, baš niko, javno i glasno neće zapitati i tražiti rezultate akcije „Milion potpisa za građansku BiH“ na kojoj je Komšić dobrim dijelom dobio i ove izbore?
Zar baš nikome nije bitno koliko je stotina svojih ljudi do danas pouhljebljivao u institucijama, po kabinetima, po savjetničkim pozicijama, kako bi branili njegove privatne politike?
Zar baš nikome nije bitno što isti ti ljudi, sa istih tih pozicija, skriveni iza lažnog patriotizma vrše medijske odmazde, pljuju i pokušavaju diskreditirati sve kritičare njegovih politika, sve nezavisne novinare, profesionalnce, koji samo i tek rade svoj posao i brane dignitet profesije?
Zar, na kraju, nikome nije palo na pamet da upita gdje smo mi to sada na putu u NATO, kako je moguće da u konstelaciji ruske agresije na Ukrajinu i tektonskih poremećaja u pozicioniranju uticaja najvećih svjetskih sila, naši najveći patriotski sinovi, Bakir i Željko, nisu uspjeli da nas ni za metar približe članstvu u NATO jer bi to danas moglo da bude izvjesnije nego ikada?
Zašto su vodeće patriotske politike, na čelu sa SDA, umjesto Brisela i Vašingtona vrijeme uglavnom provodile po zemljama Azije, istoka i Bliskog istoka, često zasvršavajući privatne poslove i donoseći nam hurme umjesto investicija, dok su se istovremeno iz tih istih „prijateljskih“ zemalja u Srbiju slijevali milioni?
Umjesto toga, mi se i dalje, ushićeni i u punom patriotskim zanosu, bavimo retorikama naših vodećih političara koji nas svađaju sa kompletnim zapadom i međunarodnom zajednicom i sve više, a što je posebno katastrofalno i pogubno, približavaju malignom uticaju Rusije. Uostalom, sve što treba jeste da pratite medije i ljude bliske ovim politikama. Šta pišu, šta govore, kako se ponašaju.
Najveća šteta, rekao bih gotovo nepopravljiva, napravljena je upravo Bošnjacima, ali i svim Bosancima i Hercegovcima koji bez interesa ili ustezanja vole svoju zemlju jer se s njihovim emocijama ovi ljudi i njihovi saveznici igraju već godinama. Postalo je nebitno šta se radi i zašto se ništa ne uradi, već je tek bitno šta se govori i koliko medenog patriotizma teče niz usne vodećih političara SDfA koalicije.
Da budemo potpuno načisto, da, SNSD i HDZ ne misle dobro ovoj državi, i najradije bi da uzmu po parče ove zemlje i unesu je u Hrvatsku odnosno Srbiju. Ali kakvo je rješenje? Kakvo rješenje imaju Izetbegović i Komšić, kakvo rješenje nude osim što svaki minut svog djelovanja svjesno drže tenzije iako dobro znaju da s tim ljudima MORAMO da živimo u istoj državi, jer inače te države neće biti, a sada nas svađaju i sa cijelom međunarodnom zajednicom.
Zašto toliko odsudno žele nazad u državnu vlast s njima istima „koji ruše ovu zemlju“ a izdajnicimanazivaju trojku umjesto koje bi se rado – i čine i dalje sve da to ostvare – vratili na pozicije moći i odmah oprostili sve njima „koji ruše ovu zemlju“?
Zar njihov patriotizam i ljubav prema ovoj zemlji nije bitnija od stotina budžetskih miliona i ostalih fondova koliko će izgubiti zbog odsustovanja iz vlasti?
Suludo je i nepriznati da visoki predstavnik Christian Schmidt vodi OHR na kontroverzan način, jer je imao velikih propusta, kao nedopustivost donošenja odluke u izmjenama Izbornog zakona BiH u izbornoj noći, ili nediranje RS-a u pogledu poništavanja temelja diskriminacije u ovom entitetu, ali to ni istovremeno niti ikako ne znači da je OHR, isti onaj OHR kojem smo gotovo tri decenije klicalijer je poskidao mnoge nacionaliste, osumnjičene ratne zločince, donio mnoge odluke bitne za funkcioniranje države (kao što je upravo nedavno suspendovao Zakon o nepokretnoj imovini RS), sada postao naš neprijatelj, „jerbo je Željko tako reko“.
I tako, Runada osvaja svemir a mi se i dalje bavimo lažnim patriotizmom (da se ne bismo bavili našim crkavicama od plata i lošim životima), zabavljajući se usput „diplomama“ Sebije Izetbegović, Bakirove supruge.
Taman kad čovjek pomisli da su gafovi i bravure Fadila Novalića nešto što će teško bilo ko da prevaziđe u narednim godinama, desi nam se emisija, ili dnevnik (šta god, jer režimske postaje na pratim) na TV Hayat, na kojoj je gost bila Seka Izetbegović.
U prijatnom časkanju, punom patriotskog naboja (a kakvog bi drugog) na ovoj je SDA televiziji gospođa Izetbegović pokazala više komada indeksa kako bi valjda dokazala da je regularno završila najviše škole za koje struka tvrdi da nije.
Problem je, međutim, što indeksi nisu nikakav dokaz da je diplomirala.
Ostanite na vezi, nastavak slijedi.
inforadar.ba
