Piše: Lejla Bečar
U ljeto 2003. godine na košarkaškom terenu upoznala sam Alisu, djevojku koja je bila najbolji playmaker u ekipi XXL Basketa, a kojoj sam se ja tek bila priključila. Već prilikom prvog zajedničkog treninga shvatile smo da živimo u istom naselju. Kako su zajednički treninzi bili česti, postale smo bliske prijateljice. Alisa se s porodicom doselila u Visoko, 1998. godine. Danas 2015. godine, moja drugarica uči od svoje mame Amne poseban bosanski zanat. Ona na tkalačkom stolu proizvodi platno od vune, sirove svile, a koji njena mama koristi za pravljenje različitih odjevnih kreacija, koje, zatim, prodaje u njihovoj radnji.
Njihova radionica u Visokom dosta je mala, ali odiše posebnom porodičnom toplinom i kućnom atmosferom, punom ljubavi i poštovanja. Zeleni zidovi, sa velikim prozorima, unose svjetlost koja se veselo igra sa sjenkama, na tkalačkom stanu. Tu su i profesionalne mašine za pletenje i šivanje, velika stalaža puna šarenih vunica, konaca, stalaže sa gotovim proizvodima, te krojačke lutke obučene u njihove kreacije. Za mene lično, ova radionica predstavlja čarobni mali svijet sa ličnim pečatom inovacije bosanke žene, satkan od ponosa i vrijednog rada.
Često odlazim u radionicu i gledam Alisinu mamu Amnu dok crta nove modele, šije, plete ili hekla. Svaki put dočeka me sa osmjehom, dok energično prezentira najnoviju kreaciju, ispitujući moju reakciju i pažljivo osluškujući moje mišljenje. Dok je gledam kako stvara, svojim rukama, sa neopisivom lakoćom pokreta čini mi se da to radi od malena, međutim, njena karijera počela je prije nešto više od 20 godina i to upravo iz nužnosti i slijeda dešavanja, koja je u njen život donio rat 1992. godine.
Ratna dešavanja porodicu Mujkanović odvela su u aprilu 1992. u Visoko, iz njihove rodne Dervente. Dok je njen muž bio u Zagrebu na liječenju, Amna je sama, sa dvoje male djece, shvatila da za strah i očajavanje nema vremena. Kupila je prvu vunicu i počela da plete džempere, koje je zatim prodavala u lokalnoj trgovini.
Godine su prolazile, a njena paleta proizvoda se širila. Danas Amna pravi mnoštvo različitih proizvoda, od futrola za mobitele i tablete, preko torbi, haljina, suknji do prostirki, zavjesa, nakita, šalova, kapa, pojaseva i šarenih bosanskih tepiha. Što god vaš um zamisli, Amna može napraviti, a kvalitet i estetika će vas pozitivno iznenaditi. Svi proizvodi su unikatni i vizuelno usavršeni, toliko da bi se mogli ponosno nositi na modnim pistama svjetskih metropola.
“Ideja da razvijem vlastitu proizvodnju rodila se kada sam bila sa djecom u izbjeglištvu u Njemačkoj, gdje smo otišli nakon par godina izbjeglištva u Hrvatskoj. Već tada sam shvatila da se neću moći vratiti u Derventu i raditi kao službenica u opštini, što sam radila prije rata. Zamislila sam da će to biti moj posao, a koji ću moći raditi kod kuće, doprinositi kućnom fondu i imati dovoljno vremena da budem i majka i domaćica”, kazala je Amna za Balkan Diskurs.
Objašnjava da je boravak u Njemačkoj iskoristila da kupi mašine potrebne za proizvodnju, da je porodica razmatrala ideju da možda ostane zauvjek živjeti u Njemačkoj ili da idu negdje dalje, ali sve te ideje su nestale kada je prvi put, nakon rata, ugledala svoje roditelje.
“Prevagnuo je osjećaj dužnosti prema mojoj porodici, koja je preživjela rat u logoru. Smatram da su ljudi u Bosni i Hercegovini jako brzo zaboravili rat i ušli u 21. vijek, za kojeg ovdje još uvijek nema temelja”.
“Ja rat nikad nisam zaboravila, jer je to period u kojem sam stvorila svoj sistem vrijednosti u životu. U periodu od dolaska u Visoko i do osnivanja firme izrađivala sam zavjese, zastave, radila uređenje restorana, plela za kolekciju Amre Bečo, te dekorisala bosanske tikve za ukrašavanje enterijera. Firmu sam osnovala uz pomoć rođaka Erdala Medenčevića, čovjeka koji je oduvijek vjerovao u moju viziju”, dodaje Amna.
Pomoć od vladinog i nevladinog sektora nije nikada tražila, ali je sa nevladinom sektorom surađivala, no ubrzo je te suradnja prekinuta i izazvala revolt koji i danas osjeća.
Pojašnjava da ju je najviše u nevladinom sektoru nervirala prezentacija rada na osnovu postulata “Naše jadne žene” i izgradnja stava, koji je danas općeprihvaćen, da su izbjeglice i žrtve oni koji žele nešto bez truda i rada.
“Način prezentacije i nekonstantnost posla, te nedostatak truda od strane nevladinog sektora da se izgradi nešto novo i perspektivno ili trajno me udaljilo od te suradnje”, prisjeća se gospođa Amna.
Ističe da je najveći kvalitet bosanskih žena znanje i spremnost za improvizaciju. “Uvijek se iz nečega stvaralo nešto drugo, zato u mom radu temelj predstavlja bosanska ponjava. To je meni očit dokaz da su se naše pranane bavile reciklažom, prije stotinu godina.” Dodaje da joj je inspirativno i to što svaki komad odjeće, bez obzira na to koliko star i potrošen bio, može se iskoristiti za stvaranje nečeg novog i modernog.
Osnove rada naučila je od svoje majke. “Sjećam se kako je moja mama do svitanja znala da šije kod kuće. Ja sam tada bila mlada, to me tada nije puno zanimalo, no majka je insistirala da moram naučiti i na tome sam joj jako zahvalna, prenijela mi je neprocjenjivo znanje.”
Kaže kako je sretna i zadovoljna, ali i da stalno radi na poboljšanju znanja, vještina i tehnika u proizvodnji. “Ja nisam modni dizajner po profesiji, ali vidim potencijal u bosanskoj tradiciji koji nije dovoljno iskorišten. Najveća greška u Bosni je nedostatak inovativnosti u kreiranju bosanskog brenda”, kaže Amna.
Za novu kolekciju 2015. godine, na kojoj trenutno radi, Amna je izabrala prirodnu sirovu vunu, kao osnovu, jer to je jedina vrsta vune koja dolazi iz bosanskohercegovačke proizvodnje, sve ostale su uvozne.
“Za mene, ženu u srednjim godinama, ovo je više od biznisa. Ja svoje proizvode radim sa mnogo ljubavi i upravo to mi ne dozvoljava da budem dovoljno komercijalna za uspjeh u Bosni. Moj cilj je da stvorim temelje i brend na kojima će moja kćerka moći da gradi posao, u nekim boljim okolnostima, koji će, nadam se, doći u Bosnu i Hercegovinu”, na kraju našeg razgovora je zaključila Amna za Balkan Diskurs.
Firma “GT handmade-Remake”, predstavlja proizvodnu snagu koju osjetite prilikom prvog susreta sa Amnom. Pogled koji zrači snagom, dostojanstvom i životnom mudrošću već vam prilikom prvog susreta daje do znanja da neće praviti kompromisa oko suštine i da odustajanje nije njena opcija i izbor.
Amna je za mene inspirativna poslovna bosanska žena, kreatorka sa vizijom, čuvarica naše prošlosti, vlasnica svoje sadašnjosti i vodilja kćerkine budućnosti, ukratko, žena za sva vremena.
(VisokoIN/Lejla Bečar/Balkan Diskurs)
