“U zemlji krvi i meda”, rediteljski prvijenac holivudske filmske zvijezde Angeline Jolie čija je tema ljubavna priča za vrijeme rata u BiH, u ponedjeljak je pretpremijerno prikazan u New Yorku.
Jolie, čiji je film u četvrtak prikazan i u Sarajevu žrtvama koje se rekle da se radi o potresnoj priči koja autentično prikazujesuštinu ratnih dešavanja, je povodom njujorške premijera dala intervju redakciji Glasa Amerike na bosanskom jeziku. Razgovor je vodila Džeilana Pećanin.
RSE: Gospođice Jolie, velika nam je čast što ste pristali da date intervju za bosanskohercegovački program Glasa Amerike i hvala vam na tome.
Angelina Jolie: Drago mi je da sam ovdje.
RSE: Sinoć sam u Washingtonu vidjela vaš film po drugi put, nije bilo mnogo ljudi na projekciji tako da sam se mogla isplakati, što prvi put nisam mogla. Vi smatrate da je bosanska ratna priča mnogo dirljivija od ostalih koje nažalost postoje i zato ste je odabrali kao temu svog filma. Koju univerzalnu poruku želite poslati ostatku svijeta ovim filmom?
Jolie: Mislim da se univerzalna poruka sigurno odnosi na toleranciju i razumijevanje. Provela sam godine putujući svijetom i upoznavajući razna mjesta u post-konfliktnoj fazi i uvijek me rastuživalo to što nema dovoljno intervencije i pomoći koja je potrebna da se rane zaliječe. Pitala sam se šta možemo uraditi da spriječimo te situacije odmah na početku i zbog toga sam bila ljuta, frustrirana i tužna. Što se tiče Bosne, što više sam čitala i naučila o tome, to sam bila više i više ljuta zbog nedostatka intervencije i tužna zbog nasilja nad ženama. Što sam više naučila, to sam manje razumjela kako to da se susjedi mogu okrenuti protiv susjeda i kako tako divni, inteligentni i obiteljski orjentirani ljudi u ovom prekrasnom dijelu svijeta koji je nekada imao Olimpijske igre može da se raspadne na način da ljudi postanu tako brutalni jedni prema drugima. Htjela sam napraviti film koji bi pomogao da se razumiju odnosi između, ne samo partnera, ali i očeva, majki, sinova i sestara. Želim da ljudi ne zaborave Bosnu i da ne zaborave šta se desilo i da odaju počast svim ljudima koji su to sve preživjeli. Bitno je znati da i danas ova zemlja ima mnogo rana koje treba izliječiti i dužnost međunarodne zajednice je da podrži, ujedini i pomogne u ovoj novoj fazi, u fazi tranzicije u ovom dijelu svijeta. Nadam se da će ovaj film barem pokrenuti diskusiju o tome.
RSE: Scene etničkog čišćenja i prisilne evakuacije su vrlo dirljive i apsolutno tačne i sama sam prošla kroz sve to. Kako ste sve to istraživali, ko vam je pomogao da dođete do tako tačnih i istinitih historijskih podataka?
Jolie: Jako sam sretna zbog ovoga što ste rekli. Mnogo sam čitala, upoznala sam mnogo različitih ljudi s obje strane, iz nevladinih organizacija, udruženja žrtava, vladinih organizacija i razgovarala sam sa svima koji su to željeli. Najviše su me pogodile priče žena žrtava rata koje sam upoznala i s kojima sam razgovarala. Sjedile smo zajedno i plakale i njihove priče su ostavile tako snažan utisak na mene da sam ih odmah ubacila u film onako kako su ih one ispričale. Ne bih napravila ovaj film da se Bosanci nisu složili sa scenarijem, spalila bih ga i nikad ovo ne bih ni pokušala snimiti. Ali zato što su se složili i što su svi pristali da rade zajedno, to je jako utjecalo na mene i to je uobličilo scenarij. Govorili su mi-ovo ne valja, ovo treba popraviti, i ako je nešto izgledalo čudno oni bi mi uvijek rekli da je stvarno sve bilo tako strašno i da se ne bojim to napisati. Bilo je strašno. Ovaj film smo napravili zajedno. Ovo nije američki film o Bosni, ovo je film koji je napravila jedna Amerikanka i mnogo Bosanaca.
RSE: Čula sam da je u dužoj verziji koju ste naravno morali skratiti bilo još nekoliko doista istinitih scena, ali ste ih izbacili jer ste mislili da su previše brutalne za filmsko platno.
Jolie: Ja osobno moram reći da sam bila jako ljuta i žarko sam željela da ljudi saznaju sve što je bilo i htjela sam da publika sjedne i da bude bombardovana onim što se desilo. Tako da ja nisam htjela ništa sakriti i mislim da sam u tome i uspjela. Ali desile su se mnoge stvari koje su bile još i gore. Čitala sam i pričala s nekim o tome da je bilo mnogo pasa koji nisu imali šta jesti pa su jeli ljudske organe. I snimili smo scenu u kojoj pas jede ljudsku ruku. Neki to vide kao metaforu u kojoj se kućni ljubimac pretvara u zvijer. To je vrlo snažna scena koju su glumci sjajno odglumili. Pogledali smo scenu i ta slika je bila nešto što publika nije mogla podnijeti. Bila sam frustrirana jer sam im htjela poručiti da, ako ne možete to gledati na filmu, kako biste onda to gledali uživo.
RSE: To nas vodi do mog slijedećeg pitanja. Da li mislite da američka publika koja pogleda film može doista razumjeti šta se desilo. Hoću reći da je film potpuno jasan i ljudi su dobri ili loši i publika se može emotivno uživiti u neke scene i reći-O Bože, ovo je strašno, ali da li doista mislite da ljudi mogu razumjeti patnju drugih ako sami ne prođu kroz to?
Jolie: Ne na isti način, naravno. Ja ne mogu jer nikada sama nisam proživjela rat, samo kroz tuđa iskustva i nadam se da nikad ni neću. Ali meni je jako važno da su mnogi ljudi koji su pogledali ovaj film i koji su Amerikanci i koji nisu politički zainteresirani za ovo rekli da se osjećaju krivima. I ne samo zbog prekasne intervencije već i zbog toga što nisu znali dovoljno o tome i što nisu čitali više o Bosni. Čak su htjeli i posjetiti Bosnu. Ovo je predivan dio svijeta i nadam se da će ljudi upoznati Bosnu i vidjeti kako talentovani glumci i duboko emotivni ljudi tamo žive, a uz to su tako zabavni i dragi i jako se lako s njima zbližiti i zaljubiti se u njih i u ovaj dio svijeta. I nadam se da će ovaj film doprinijeti tome.
RSE: Vaš humanitarni rad je apsolutno zadivljujućii teško je razumjeti kako neko može dati sebe cijelog u to. Da li smatrate da je to za vas osobno važnije od glumačke karijere?
Jolie: Apsolutno. Moja porodica je na prvom mjestu, ja živim za svoju porodicu i djecu, a pored toga ja sam građanin svijeta i želim činiti dobra djela u svom životu. Doista mi je stalo do drugih ljudi i želim doprinijeti rješenju problema. Gluma je predivna karijera i odličan posao, ali ovo mi je važnije. Ovaj film je povezao ta moja dva svijeta i zato mi ovaj film znači mnogo više od bilo kojeg filma koji sam do sad snimila.
RSE: Još jednom vam čestitam na ovom divnom filmu i zahvaljujem vam na intervjuu za Glas Amerike.
(VisokoIN)
