redina aprila mjeseca 1992. godine, još uvijek mir na ulicama Sarajeva, ali u vazduhu se osjetilo da slijede dani koji neće donijeti ničeg dobrog. Ni Sarajevu ni Bosni i Hercegovini. Bio je sunčan 13. april te godine.
Mladić Samir Mešetović igrao je sa prijateljima košarku preko puta tadašnje kasarne Maršal Tito, i ne sluteći da će to biti njegova posljednja igra u životu, piše novinska agencija Patria.
Njegovu mladost prekinuo je snajperski metak koji je ispalio neki “hrabri” pripadnik agrsorske JNA sakriven iza vreća pijeska koje su armiju čuvale od „napada“ sarajevskih momaka poput Samira. Nikada nije otkriveno ko je ubio Samira, ko je junak čiji je metak odnio jedan mladi život.
A i mediji gotovo više i da ne pišu, ni o Samiru ni o tome koliko je ljudi u Sarajevu zapravo ubijeno i prije tog kobnog 2. maja kada je osujećen državni i vojni udar. A u aprilu 1992., kada su još mnogi govorili da neće doći do agresije, ubijeno je 336 građana Sarajeva!
Tog aprila hapšeni su policajci i civili, koje su odvodili u komandu 2. vojne oblasti bivše JNA i najbrutalnije ih premlaćivali pred generalom Milutinom Kukanjcem.
Upravo iz te komande, gdje je sjedio Kukanjac 26. aprila 1992. godine mučki su ubijeni Senad Šećerović, sekretar Gradskog odbora SDP-a, i njegov vozač Dževad Resić. Bili su u automobilu. Prolazili pored komande i ne sluteći da će tu život okončati. Opravdanje za ovaj zločin je naravno bilo. Senad i Dževad su „napali“ na Kukanjca. Nikada nisu otkrivene ubice Dževada, Senada i Samira.
Na mjestu pogibije Samira Mešetovića nema nikakvog spomen obilježja. Sjećaju ga se još samo porodica i bliski prijatelji.
U parku At mejdan od 26. aprila 2011. godine stoji spomen-obilježje civilnim žrtvama Dževadu Resiću (1961.godište) i Senadu Šećeroviću (1956.godište), koje je podigla Općina Stari Grad.
