Dvije večeri nakon što je, u vjenčanici i s osmijehom, ispraćena u novi život, Adna Rovčanin Omerbegović ispraćena je i na svoj posljednji put. Mlada žena, kćerka, supruga, medicinska radnica, prijateljica – napustila nas je iznenada, ostavljajući za sobom tišinu veću od svakog ljudskog odgovora. U subotu je slavila ljubav, u ponedjeljak je preselila na Ahiret. Njena prerana smrt potresla je cijeli Sandžak i Sarajevo, a ono što je ostalo iza nje jesu suze, nevjerica i svjedočanstvo o jednoj izuzetnoj duši.
U nastavku prenosimo potresan oproštaj Rahima Rovčanina, koji riječima dostojanstveno i bolno svjedoči o Adninom kratkom, ali svijetlom životu.
– Najmlađa kćer Alije i Fikrete, babova mezimica, ali ne samo babova nego svih koji je znadoše. Imala ljepotu, mladost, planove. Radila dva posla, na jednom pomagala ljudima (medicinski radnik), a na drugom uljepšavala dame. Može li biti ljepšeg izbora od ta dva!? Živjela, željela, htjela. Udala se u subotu, ispraćena kako i dolikuje: pjesmom, radošću i najljepšim željama. Bio sam pozvan da prisustvujem tom veselju, njenom ispraćaju u novi dom.
Ne pamtim kada posljednji put nisam bio na veselje na koje sam pozvan. Na Adnin ispraćaj nisam prisustvovao zbog obaveza na poslu. Zbog obaveza na poslu, zamislite. U subotu se udala, u nedjelju joj pozlilo, u ponedjeljak kad se smjenjuju dan i noć promijenila svijet, preselila na ahiret. Sa bezbroj pitanja zašto na koja nećemo imati odgovora. Ali odgovor je jednostavan Božja odredba.
Nisam stigao da je pratim u novi dom ali jesam na njen posljednji ispraćaj, do kabura. Avlija i kuća roditelja puna svijeta ali gazduje bol, tuga i muk, muk oštar i prodoran kao grom nad planinom. A na terasi još suncobran od subotnjeg veselja a u saksiji za cvijeće čaure od šenluka svatovskoga. Može li biti bolnije?
Na groblju Bare gužva, pun plato k’o šibica a i čitava ulica. Došla rodbina, prijatelji, komšije, došlo Sarajevo i Sandzak da isprate Adnu. U fokusu dva muškarca koji su je najviše voljeli. Babo skrhan, i muž, k’o jabuka, birala ga ona ljepotica spram sebe, ranjen i nemoćan. I onda kap koja je prelila čašu žuči, poziv za dženazu namaz, rečenica koja se ne može zaboraviti. “Dženazu namaz će predvoditi imam Ali pašine džamije koji je Adnu u subotu vjenčao”.
Rečenica koja je okvasila oči svih koji su je čuli, rečenica koja je ujela srce svih koji su je čuli. ADNA i njena sudbina, iz vjenčanice u ćefine, bol i rana nezapamćenih razmjera, otkiden cvijet koji neće uvehnuti dok je svjedoka njenoj ljepoti, njenoj mladosti i ovoj žalosti, napisao je Rovčanin.
