Ni Ćiro ni Pape nisu uspjeli iz istog razloga – nisu znali “rukovati” obijesnom, neodgojenom, bahatom, bogatom dječurlijom u “svojim redovima”
Nepodnošljivo, grozno, bezizlazno sam se osjećao kada sam prije tačno dvije godine, nakon ispadanja nogometne selekcije BiH iz baraža za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi, od Portugala, isključivo “zahvaljujući”, blagodareći, sumornoj činjenici što niko drugi od sportsko-novinarskog establishmentskog šljama, po definiciji ljigavo adaptabilnog i dnevno korumpiranog, nije htio, prihvatio, našao za shodno da se ukaže u studiju BHT-a. Grozim se te “specijalističke pameti”, odvratna je ta “profesionalna stratifikacija”. Specijaliziraš se, recimo, za novinarstvo, što je užasno usko, tijesno, pa se onda ciljano prešaltaš u sportsko novinarstvo, što je pogotovo zagušljivo, potom otkriješ “posao svog života” – praćenje reprezentacije BiH u nogometu; što je idiotski, ali zna donijeti određenu, makar i privremenu, korist.
Dakle, preko puta mene u studiju je sjedio, blijed ko krpa ( da ne kažem, ko nišan), Ćiro Blažević, sve do tog kataklizmičnog, nacionalno tragičnog trenutka omiljeni i opjevani, slavom ovjenčani izbornik/selektor, došao je sa nekim svojim priručnim lokalnim novinarskim apologetom.
Nije bilo zle krvi, barem mi se tako čini(lo), niskih udaraca ni pod razno, privatnih prepucavanja, ne d’o Bog, između Blaževića i moje malenkosti u tom televizijskom sučeljavanju, nije bilo ni razloga. Da se nismo slagali – nismo, da smo se poštovali – jesmo, koliko-toliko.
Nakon emisije Ćiro je sa svojim pratećim novinarskim aparatom u nekom baš skupom autu napustio televizijski dom, ponudio mi da mene dobaci gdje treba, a ja od svojih para platio taksi do kuće.
“Zato ga cijenim, sine, jebe me, ali drag mi je”, povjerio se selektor svih trenera Blažević zajedničkom prijatelju. Sve kada se sabere, podvuče i oduzme u tadašnje dvije utakmice baraža Portugalci su pobijedili Bosnu i Hercegovinu sa dva gola razlike: jednim (neponovljivo glupim) u Lisabonu i drugim, (o)smišljenim u Zenici.
Jel’ to ja nepopravljivo nostalgičarski, na rubu bolesti, poput na smrt osuđenog tuberana, lamentiram nad “dobrim starim vremenima”, prizivam “dobri duh” Ćire Blaževića, dvije godine kasnije, nakon što se “ponovio” deja vu? Ma kakvi, nisam ja baš toliko pristrasan, niti bezobrazan da bih stravični debakl nogometne selekcije Bosne i Hercegovine protiv Portugala reducirao i populističko-nekrofilski prilagodio masovnoj, kolektivnoj “prihvatljivosti”. Ne bi bilo pošteno, iskreno i korektno praviti bilo kakvu vrstu paralela između nogometne selekcije BiH koju je vodio Ćiro Blažević prije dvije godine i ovih “Zmajeva” koji su predvođeni Safetom Sušićem posramljeni, obeščašćeni napustili Stadion svjetlosti u portugalskom glavnom gradu.
Kada se sve sabere, hladno i odgovorno treba baciti na papir ono što je važno: u dvije utakmice ( onoj prvoj u Zenici, i ovoj “sudbonosnoj” u Lisabonu) “Zmajevi – Nacionale” uspjeli su tek jednu čestitu akciju odigrati: onu na Bilinom polju u kojoj je lopta “šarala” od Rahimića do Pjanića, pa preko Misimovića došla do Ibiševića koji je sa deset metara od portugalskog gola, umjesto (što bi bilo prirodno od nekoga ko od svoje dvije noge zarađuje dva miliona eura godišnje) da složi gol, pogodio rijetkog gosta na terasi obližnjeg hotela Internacional.
Čudno je, gotovo neobjašnjivo, da nogometna družina, objektivno, reprezentacija velikih zvijezda, koja u dvije utakmice u kojima nijednu loptu nije uputila na gol, ipak nekako dadne dva gola – malo offside, malo coca cola. Naravno krivac je uvijek negdje drugdje; sudija (ćelavi zapadnjak, normalno, uklapa se u stereotip naših doživotnih dušmana),
Postoji, međutim, prostor koji nikakav Ćiro Blažević, niti Safet Sušić, pa čak ni, po mom sudu, najbolji trener na svijetu Giovani Trapattoni, selektor slobodarske Irske, koliko se god trudili, različitim tehnikama ne mogu pokriti, zakrpiti, premostiti; prostor temeljnog kućnog odgoja, vaspitanja, sportsko-socijalne prilagođenosti. To je nekada, kada se o svemu vodilo računa u (nogometnom) sportu kao važnom čimbeniku formiranja mlade ličnosti, bio važan, presudan, pedagoški test; uz sve fizičke i specijalističke preporuke za najuspješnijeg bosanskohercegovačkog nogometaša u povijesti Hasana Salihamidžića, kada je iz Jablanice tokom rata bježao u Njemačku, bilo je od izuzetne važnosti to što mu je u biografiji zakačeno da je redovno pohađao časove klavira u muzičkoj školi u Jablanici.
Njegov sugrađanin, izvanredan nogometaš Senad Lulić, koji je prošao težak put dječaka izbjeglice i koji se dokopao anonimnog švicarskog prvoligaša Young Boysa, pa uz pomoć dresa reprezentacije Bosne i Hercegovine, što i nije baš bezvezan brand, dobacio do respektabilnog italijanskog Lazija, samo u dresu reprezentacije Bosne i Hercegovine može sebi priuštiti da pomoćnog sudiju uvrijedi “na okolnost majke”, dva puta u istoj kočijaškoj psovci, pa se nakon toga iščuđavati kada ga sudije isključe. Neopravdano, kažu. Pa, neka Lulić, koji se nije potrudio da Ronalda ostavi u offsideu, nego je kunjao na rubu šesnaesterca, isti vokabular koji je istresao na pomoćnog sudiju u Lisabonu (ni krivog ni dužnog, pri tom) pokuša upotrijebiti u Rimu: bit će mu palijativno izrečena privremena mjera zabrane ulaska na stadion, uslovno na godinu dana.
Zamjera mu, Luliću, na isključenju, neopreznom i vansportskom držanju općenito, “dijamant” Edin Džeko koji na primitivne (a, kakve bi trebale i mogle biti navijačke prozivke) uvrede, odgovori teatralno uličarskim, jalijaškim jezikom; pa, naravno, dobije žuti karton. Poglavica ove reprezentacije Emir Spahić (inače kriv za gol protiv Francuske i niz drugih nepotrebnih prekršaja đuture počinjenih), očito fasciniran harizmom hrvatskog nogometnog kabadahije Igora Štimca, u avionu za Lisabon izvrijeđa i skoro fizički ugrozi i izmaltretira jednog, za svakog pristojnog građanina Sarajeva i Bosne i Hercegovine, nedodirljivog “javnog i kulturnog radnika”. Ovaj gospodin, iz razloga uviđavnosti i patriotizma, to primitivno huliganstvo “kapetana potonulog broda” Spahića nije želio prijaviti svom prijatelju Ivici Osimu, koji bi drznika, oholog “macho-stopera” Spahića prvim autobusom poslao na doživotno hlađenje kući u Sevillu.
Nije, dakle, više riječ o komparaciji selektorskih poduhvata, uspjeha i neuspjeha Ćire Blaževića, prije dvije godine, i Safeta Sušića, danas. Manje-više, raspolagali su istim igračkim materijalom i potencijalom; nije, dakle riječ o njima, govorimo o dječurliji koja su se dočepala golemih para, uglavnom zahvaljujući igranju za “perspektivnu” selekciju Bosne i Hercegovine, a danas se prema toj činjenici, neobrazovani, nevaspitani, drski, jer im se nije pružila prilika da budu drugačiji, ponašaju prilično bezvoljno i nobavezujuće…
Nekada se jedva čekalo da se bh.sportisti vrate sa dalekih putovanja (Italija, Njemačka…) i donesu najnovije ploče, knjige, informacije. Današnji naši reprezentativci, “zmaj do zmaja”, “legenda do legende”, “dijamant do dijamanta” sa važnih putovanja se vraćaju sa raritetnim suvenirima – žutim, pa počesto i crvenim kartonima…
(VisokoIN/Sloboda Bosna/Senad Avdić)
