Zastrašujuća atmosfera i ponižavajuća situacija koja vrijeđa dostojanstvo ljudskog bića. Slabosti, jedini zahtjev života je opstanak. Pričam priču jer najbolje se pamte priče koje vam je neko slučajno ispričao.
Piše: Orangelady, Mrežamira.net
Priča se zove „Izađi iz začaranog kruga“. Čitala sam je godinama. Počinje priča agresivno sa nasiljem, a nakon toga se niže osjećaj krivice junaka i mogućnosti da on bude otkriven. Potom skoro u istom danu i sljedeći niz događaja sa izgovorima i optužbama da sam kriva. Zatim slijedi „Svakodnevnica“ tada se on ponaša kao da se ništa nije desilo kao na medenom mjesecu i ja se nadam da se on promijenio. Ubrzo nakon mira slijedi fantaziranje i priprema o ponovnom napadu. Mnogo vremena razmišlja o tome šta sam ja učinila pogrešno i kako će me kazniti. Potom njegove fantazije postaju moja stvarnost. Postavlja me u situaciju u koju me može napasti i opravdati svoje zlostavljanje. Nesumično se događaji ponavljaju i tako svih ovih godina. Priča se priča, generacijski. Teško mi je otići, nadam se možda će prestati. Možda sam ja jedina osoba koja mu mogu pomoći i ovog puta će biti drugačije, možda me on zaista voli. Ali… oj, slabosti, žena mi je ime. Opasnost od boravka su vrlo stvarne! Slabosti, shvatila sam lako u trenutku kada moji nožni prsti više nisu mogli dodirivati tlo. Svjesno, ostajala sam bez daha. Od sile udarca bijeli prah zida padao mi je u oči. Instiktivno i mudro, naučim da živim svjesno umjesto da se oslanjam na kreirana uvjerenja društva, porodice, naučenih i stečenih uvjerenja ali i onih godinama prenesenih uvjerenja koja se moraju poštovati. Svom snagom izborim se stege oko vrata, dodirujem tlo i počinjem trčati. Instiktivno baš kao u carstvu životinja, trčati i izbjeći biti obrok nekom predatoru. Oj, imam pravo na život, slobodu, mišljenje, jednakost, zdravlje, imovinu i izbor. Neću ovako ponašanje da prihvatim. Imam mogućnost izbora, nisam sama i nisam kriva. Osjećam se vrijedno, poštovano i sigurno. Podvukla sam crtu.
Bila sam u ovoj priči zajedno sa svim ženama, nas 47,2 posto koje su priznale 2013. god u BiH da su iskusile neki oblik nasilja nakon 15. godina života. I to 71,5 posto nasilje od sadašnjih ili bivših partnera. Da li je ovakva konstatacija u sferi privatnosti ili se ona mora opažati kao društveni problem? Znači li to da je sigurnije hodati ulicom nego živjeti sa partnerom?
Možemo kreirati društvo sa jednakim pravima, odgovornostima i mogućnosti između žena i muškaraca. Jednakost ne promoviše identičnost žena i muškaraca, već uvažava njihovo pravo na različitost. Naše društvo, između ostalog, zаvisi i оd žеnskih spоsоbnоsti, iskustаvа i stаvоvа. Nеdоstаtаk rаvnоtеžе izmеđu žеnа i muškаrаcа znаči rеdukciјu efikasnosti u mnоgim mоgućnоstimа društvа. Izazov je borba za ostvarivanje ravnopravnost polova. Poštujmo različitost. Rešenje društvenog problema je jednostavno. Nisu nam potrebne inovativne strategije niti napredna tehnologija, potrebno je samo kazati. Jer ono što nas najviše boli, nisu reči neprijatelja, nego čutanje prijatelja. Značajnu ulogu u promociji ravnopravnosti polova imaju muškarci kao saveznici. Uključiti muškaraca i dječaka u sve segmente ravnopravnosti polova što će dovesti do smanjenja nasilja, vodi ka unapređenju partnerskih i porodičnih veza, jača inicijative ženskog pokreta, utječe na poboljšanje zdravlja i žena i muškaraca, dječaka i djevojčica.
