Iako nema zvaničnih podataka, prema nekim istraživanjima nevladinog sektora, BiH je u posljednje tri godine napustilo najmanje 100.000 ljudi. Nezadovoljni mnogo čime, i Unsko-sanski kanton napuštaju mladi, ali odlaze i cijele porodice.
Asija Kurtović, sa završenom visokom zdravstvenom školom, nakon 13 godina provedenih na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, odlučila je sreću potražiti u inostranstvu. I uspjela.
– Tamo sam uspjela naći posao i adaptirati se. Po pitanju nekih stvari ne mogu se porediti Bosna i Hercegovina i Njemačka. Ovo je moja zemlja, i ja bih ostala ovdje da sam imala perspektivu i normalan život. Ja sam bila na Birou trinaest godina, sa završenom višom medicinskom školom i obećanjima da ćemo biti visoki inženjeri. Da li želim da se vratim u Bosnu? Ne želim jer se ne vidim ovdje i jednostavno, tamo gradim sebi bolji život i bolju budućnost za svoju bebu, rekla je Kurtović za Radio Slobodna Evropa.
Među onima koji odlaze najbrojniji su ljekari i medicinski tehničari, kaže dr. Ermin Goretić.
– Sam podatak da je 80 ljekara otišlo sa Unsko-sanskog kantona koji ima oko 300.000 stanovnika je zabrinjavajući, u najmanju ruku. Ne samo da ljekari, više i visoko obrazovano medicinsko osoblje odlaze u potragu za poslom, već i oni koji imaju posao, koji rade određeno vrijeme, imaju iskustvo, također odlaze. Motiv je u prvom redu novac. Da budemo iskreni, veoma niska primanja i ljekara i medicinskog kadra motivišu ljude da odu u potragu za nekim boljim primanjima, za nekim boljim životom, kaže Goretić.
Ali ne odlazi samo medicinsko osoblje. Nermin Sefić je 30-godišnji pravnik iz Cazina. Godinama čeka posao u Bosni i Hercegovini i zato je odlučio sa suprugom napustiti je.
“Smatram, pošto sam oženjen, da će i supruga gore lakše pronaći posao i da ću imati neki bolji prosperitet, bolju budućnost. Mislim da su za sve ovo krivi naši političari, rukovodioci države. Ovo je jako, jako loše stanje za našu zemlju.”
U općinama i gradovima USK sve su popularnije i agencije koje se bave posredovanjem pri zapošljavanju za rad u Njemačkoj. Nude i mogućnost dodatnog školovanja. Emina Pelez voditeljica je jedne od posredničkih agencija iz Bihaća. Kaže da svaki dan imaju sve više prijava.
– Prosjek je šezdeset do sedamdeset kandidata. Imamo kandidate svih profila. Medicinski tehničari moraju imati završenu medicinsku školu, pripravnički stručni kao i certifikat o jeziku, a za samo školovanje imamo različite profile, kaže.
Iako su rijetki, ipak još uvijek ima i onih koji misle da mogu uspjeti u svom gradu i svojoj zemlji.
– I ja sam poželio otići, ali eto, odlučio sam da nešto probam u svojoj državi, da pokušam nešto, jednostavno, da ne idem u drugu državu. Ljepše je kod svoje kuće, rekao nam je Sanel Okanović.
Uvijek su stanovnici ovog dijela Bosne i Hercegovine u potrazi za boljim životom odlazili u inostranstvo, ali je to nekada bilo samo za privremeno. Oni koji danas odlaze, idu bez doviđenja i sa namjerom da se nikada ne vrate. Razlozi su što su političke elite stvorile ambijent u kojem je korpucija u svim porama društva, upozorio je nedavno u Bihaću profesor Vehid Šehić iz Foruma građana Tuzle.
“Ljudi iz ljubavi prema svojoj djeci, da bi im stvorili kakvu-takvu egzistenciju, dižu kredite da bi nekom dali novac da bi dobili posao”.
Profesor na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, Miodrag Živanović, među brojnim razlozima odlaska mladih navodi i onaj o kojem se malo govori. „Po meni je glavni razlog upravo odsustvo nade“, upozorava.
Toromanović Dženis, učenik Medicinske škole, kaže da ni mladi ne vide budućnost u zemlji.
“Prvo se ja tu ne pronalazim, a tako i ostale kolege. Konkretno, problem je vlast”.
A da je stanje više nego alarmantno govori i podatak daje samo u Unsko-sanskom kantonu posljednjih nekoliko godina broj upisanih prvačića smanjen sa 30 na 23 hiljade. Činjenice su ovo koje jasno ukazuju na veličinu problema, zahtijevajući angažman šire društvene zajednice, a prije svega onih koji vode ovu zemlju. Ukoliko se ne dese neke ozbiljne promjene, Bosna i Hercegovina će polako postati država staraca, piše Slobodna Evropa.
