Jedan od bendova koji je najviše uticao na dominaciju sarajevske pop-rok muzičke škole u jugoslovenskim okvirima je „Plavi orkestar.” Za ovaj bend su znali reći i da je to pop varijanta novog primitivizma. Zbog svojih pitkih pjesama, pod uticajem folka, koje su adresirali adolescentima, postali su atrakcija koja je izazvala nezapamćenu histeriju na jugoslovenskoj pop sceni. Čak su ih pratile šaljive tvrdnje da imaju rekordne posjete na koncertima zato što je njihova publika sitnija, pa je više stane.
Pjesme kojima su stekli nezapamćenu popularnost i mjesto u kući slavnih naše muzičke scene definitivno su „Suada,”„Goodbye teens,”„Sava tiho teče,”„Puteru, puteru,”„Zelene su bile oči te,”„Ako su to samo bile laži” i možda najpoznatija „Bolje biti pijan nego star.” Pjesma se pojavila na njihovom debitantskom albumu „Soldatski bal” iz 1985. godine. Od gostiju na albumu izdvajaju se imena kao što su Aki Rahimovski, Jura Stublić, Marina Perazić i Nada Obrić. Zanimljivo je i da su prateći vokali na pjesmi „Bolje biti pijan nego star” dramaturg Jovan Ćirilov i slikar Dragoš Kalajić.
Ne treba biti posebno vispren i pronicljiv, pa zaključiti da je pjesma nastala kao rezultat jednog pijanstva zbog neuzvraćene ljubavi. Saša Lošić Loša je potvrdio da je uzrok svemu bila čuvena Buca kojoj rekao da će je čekati, iako je znao da neće doći. Zanimljivo je, iz današnje perspektive, njegovo viđenje te situacije:
–Znate onu situaciju kad se vratite s mora, pa ste svi preplanuli, sve dok ne izgubite boju i postanete onaj stari luzer? Jedne godine u septembru, ta Buca mi je rekla: „Joj, puteru, što si sladak, vidi ga kako je pocrnio.” Pitala me je gdje sam bio, ja kažem na Hvaru. Ona meni: „Hoćeš da te ošišam?” Rekla mi je da će me čekati na mostu koji je dijelio mušku i žensku gimnaziju. Čekao sam je tačno u pet sati, ali nije došla. Pošto se nije nikad javila, otišao sam u kafić „Pošta.” Tad sam se prvi put u životu pošteno napio. Moji prijatelji pankeri poslije su mi rekli da sam non-stop ponavljao iracionalnu rečenicu: „Bolje biti pijan nego star.”
Koliko zaljubljen čovjek postaje iracionalan potvrđuje i aforističnost Lošićevih stihova. Od početnih „Žao mi je što smo bili samo dobri drugovi,” do „Vino ne zna da smo nekad bili sretni par.”
Zanimljivo je i to da nisu svi u Jugoslaviji blagonaklono gledali na „Plavi orkestar.” U Sloveniji su im čak prijetili kamenovanjem. Do toga nije došlo, ali ih je zato na koncertu dočekao transparent na kojem je pisalo „Bolje biti živ, nego mrtav.”
