U srijedu je u sarajevskom kinu Meeting point upriličena projekcija dokumentarca koji je nagrađen na najznačajnijem svjetskom festivalu ove vrste filmova (IDFA Amsterdam). Projekciju je organizirala Nizozemska ambasada povodom Međunarodnog dana ljudskih prava.
Posjećenost više nego skromna. Osjećaj nelagode koji sam zbog toga imao, bio je pojačan činjenicom da sam bio učesnik razgovora nakon projekcije, a koji je vodio lično nizozemski ambasador. Nisu li i ovakvi događaji (da proste oni koji radije koriste izraz „eventi“) stranim amabasadorima pomalo ilustracija nezainteresiranosti građana države u koju su stigli.
Junakinja dokumentarca je dobitnica Nobelove nagrade za mir 2021. Američki magazin TIME 2018. ju je proglasio ličnošću godine. I konačno, ili prije svega – vrhunska je novinarka! Ima li, dakle, dovoljno razloga za reći: šteta što makar bosanskohercegovački novinari, makar oni koji žive u Sarajevu, nisu pogledali ovaj sjajni dokumentarac. Kada sam poslije projekcije nekome od prisutnih ovo pomenuo, uzvratio mi je u šali: „Ma večeras ti je druga predstava bitnija za odgledati. N1 večeras ima uživo intervju sa Bakirom Izetbegovićem“.
U svjetlu ovog objašnjenja ja sam bio taj koji je unatoč prirodi profesije propustio intervju sa predsjednikom jedne od najjačih bh. stranaka. Ipak, nisam. Za razliku od filma koji je predstavljen u Meeting pointu, intervju je bio na raspolaganju u repriznom programu. Odgledao sam ga. U ovako postavljenom tajmingu, film sam doživio kao svojevrsno ogledalo intervjuu, makar njegovom neuralgičnom dijelu.
Prvo riječ-dvije o filmu. Film prati sudbinu Marie Resse, direktorice i novinarke filipinskog portala Rappler. U žiži je odnos vlasti prema medijima čija je Marie Resse ključna ličnost. Film razotkriva perfidno djelovanje hordi predsjednikovih „botova“ čiji je cilj satiranje neistomišljenika, a prije svega medija. Predsjednikovi internet jurišnici organiziraju platformu straha.
Ili, kako jedan od protagonista ovog dokumentarca reče, „prostor društvenih mreža koriste isključivo za brutalno ušutkavanje i zastrašivanje novinara.“ Jedna od osnovnih mjerila neposlušnosti jesu takozvana neugodna pitanja. Neugodna kome? Filipinskom predsjedniku, Rodrigu Duterteu.
Upravo je takvim pitanjem novinar Amir Zukić počeo intervju sa predsjednikom SDA, Bakirom Izetbegovićem. Pitanje se ticalo prirode Izetbegovićevog susreta sa osobom po imenu Jasmin Mulahusić, a koji se desio nedavno, tokom SDA turneje u dijaspori. Bosanskohercegovačka javnost je za taj susret saznala na osnovu fotografije objavljene na društvenim mrežama.
Izetbegović je fotografisan sa Mulahusićem tako da se iz nje čita srdačnost susreta. Obgrliti nekoga desnom rukom ne može biti usputna i slučajna gesta. Za čovjeka sa estrade još i nekako. Ali, ne reče li u istom intervjuu Izetbegović: „Ja sam ozbiljan čovjek.“ Oskarovci, Braća Cohen su svojevremeno snimili film sličnog naslova A Serious Man, Ozbiljan čovjek. Sjajna crna komedija. Opomena da i ozbiljan lik može zabasati u crnu komediju.
O Jasminu Mulahusiću nije rečeno da je „ozbiljan čovjek“. Doduše, neki bosanskohercegovački mediji ga pominju kao „slobodnomisleću osobu“. Iskreno rečeno, da mu se djelovanje ne proteže na našu državu, bio bi nam tek sočna komedija. „Slobodnomisleća osoba“ sa primitivnim vokabularom, neduhovitim montažama i grotesknim simuliranjem urokljivog pogleda!
Najnovije o Mulahusiću je to da je njegovu luksemburšku kuću pretresla luksemburška policija.
Prije nekoliko mjeseci je bio uhapšen na graničnom izlazu iz BiH, a po nalogu domaćeg Tužilaštva. Protiv njega se povela istraga „zbog krivičnog djela širenja nacionalne, vjerske i rasne netrpeljivosti“. Služi se mnoštvom profila na društvenim mrežama i naročito je agilan u diskreditiranju novinara i političara koji nisu na SDA liniji.
Kako god, Sud BiH ga je nakon pomenutog hapšenja pustio na slobodu. A po zaključku da „nešto oštrije mišljenje o pojedincima nije osnova za pritvor“.
Na novinarsko pitanje o susretu s takvom osobom, Bakir Izetbegović odgovara da je Mulahusića tada prvi put vidio i da se „slikao sa par stotina ljudi“.
Na novinarsko podsjećanje o huškačkim sadržajima usmjerenim prema mnogobrojnim bosanskohercegovačkim građanima, te direktno pitanje „šta ako se u Mulahusićevim mobilnim uređajima, nakon pretresa, pronađu kontakti sa ljudima iz SDA“, Izetbegović je odgovorio da njegovih kontakata sigurno neće biti. Bilo bi ispod osnovnog poznavanja hijerarhije očekivati da predsjednik jedne od najmoćnijih stranaka gubi vrijeme na kontakt sa botom. Za to postoje niže rangirani likovi.
Ukratko, Izetbegović je pitanje o vezi s Mulahusićem primio s neskrivenom dozom uvrijeđenosti. Insistirao je da se tema prekine jer želi da govori o ozbiljnim stvarima i problemima države. Riječima predsjednika SDA, Bakira Izetbegovića, ova je tema „uvlačenje u blato“. Jezikom sjajnog dokumentarca o o filipinskoj novinarki, dobitnici Nobelove nagrade za mir 2021, ono što Bakir Izetbegović definira kao „blato“ je, međutim, „novi oblik terorizma“.
Naslov dokumentarca je Hiljadu posjekotina (A Thousand Cuts). Ovim se sažima opis sporog i gotovo neprimjetnog načina usmrćivanja neistomišljenika. Udarac po udarac, posjekotina po posjekotina. Nijedna sama po sebi nije smrtonosna, ali njihova upornost i kontinuiranost vodi ka kobnom ishodu. Metafora primijenjena na filipinske medije možda je pretjerana u bosanskohercegovačkom slučaju. Ali bi, ipak, trebala biti razumna opomena. Između ostalog, opomena političarima da se na pitanja novinara ne može odgovarati manirom uvrijeđene primadone. Tj, onako kako je Bakir Izetbegović odgovorio Amiru Zukiću: „Neću više govoriti“.
A povodom dobijanja Nobelove nagrade za mir 2021, heroina dokumentarca koji se u kinu Meeting point prikazivao u vrijeme kada je na N1 gostovao Bakir Izetbegović, je između ostalog rekla: „Ništa nije moguće bez činjenica. Svijet bez činjenica je svijet bez istine i povjerenja“.
Kada bi se ustanovilo da predsjednik SDA Bakir Izetbegović (para)medijsko djelovanje osobe imenom Jasmin Mulahusić prihvata kao „svijet činjenica“, to jest da su neprijatelji Bosne i Hercegovine svi oni likovi koje je Mulahusić primitivno i bahato, a iz udobnosti Luxemburga, sabio u grupni portret za odstrel, onda bi se moglo reći: u ozbiljnom smo problemu. U ozbiljnijem nego što već jesmo.
