Okružena nepristupačnim i divljim terenom, gustom bjelogoričnom šumom, liticama, klisurom i kanjonom rijeke Misoče tvrđava Dubrovnik bila je, najvjerovatnije, središte srednjovjekovne župe, a gradom i cijelom okolinom vladali su feudalni prvaci Mirkovići.
U gustoj, na trenutke jedva prohodnoj, šumi koja u širokom luku okružuje današnji moderni Ilijaš nalazi se srednjovjekovni grad Dubrovnik. Bolje bi bilo reći prastara utvrda od koje je danas ostao samo jedan fortifikacioni bedemski zid i kula koja se nadvija nad cijelim krajolikom dominirajući položajem, nedohvatljivošću i rijetko viđenom ljepotom.
Prvi utisak, kada pogledom sa puta koji ispod same kule izbije na jednu čistinu, jeste da bi se tvrđava mogla zvati Orlovac, jer joj to ime mnogo bolje odgovara. Zbog visine i nepristupačnosti doima se kao da je to mjesto na kojem se gnijezde orlovi, ptice moćne i lijepe, ponosite na jedan način koji ljudi ne mogu lahko dokučiti.
Historija srednjovjekovnog grada Dubrovnika slabo je istražena, ali ne zato što ne postoji interesovanje da se otkriju tajne ove velelepne tvrđave nego zato što su pisani historijski tragovi sasvim oskudni, a sama je tvrđava, zbog svoje nepristupačnosti, dugo vremena bila zanemarivana, bila je „daleko od oka“ profesionalnih povjesničara i arheologa.
Ali, njena ljepota potaknula je lokalne entuzijaste i ljubitelje historije da sa ozbiljnijim zanimanjem počnu da izučavaju povijest tvrđave i otkriju neke veoma zanimljive detalje. Historijska svjedočanstva daju naslutiti da je grad vjerovatno dobio ime po dubrovačkim trgovcima koji su bili česti gosti tvrđave i da se sastojao iz nekoliko različitih cjelina, kojom je dominirala tvrđava sa četiri kule i dvorom.
Nepristupačan i divlji teren
Okružena nepristupačnim i divljim terenom, gustom bjelogoričnom šumom, liticama, klisurom i kanjonom rijeke Misoče, tvrđava Dubrovnik bila je, najvjerovatnije, središte srednjovjekovne župe, a gradom i cijelom okolinom vladali su feudalni prvaci Mirkovići, porodični klan koji je u svom povijesnom trajanju bespredmetno ostao vjeran i odan kraljevskoj kući Kotromanića. Da su Mirkovići bili srednjovjekovno bosansko plemstvo velikog značaja svjedoče i stećci nađeni na lokalitetu Kopišići, gdje se nalazi i grob velikog kneza Batića.
Dimenzije stećaka i njihovi pitoreskni reljefi najpouzdaniji su dokaz da su Mirkovići, i sam knez Batić, bili rod koji je igrao značajnu ulogu u kraljevskim poslovima dvora Kotromanića. Predaja kaže da se na istom groblju nalazi i grobno mjesto njegovog oca kneza bosanskog Mirka Radojevića koji je veličinom i značajem nadmašivao administrativno-državno mjesto svog sina kneza Batića.
Veliki stećak sljemenjak koji mediavelistika opisuje kao „kneževski sa postoljem“ težak je devet tona, a sam nadgrobni spomenik je ukrašen vrijednim epitafom iz kojeg današnja historijska nauka i crpi većinu saznanja o Batićevom položaju i statusu. Ostaje kao pretpostavka da je cijeli lokalitet bila grobnica porodice, ali to je samo pretpostavka, koju arheologija još uvijek nije niti dokazala niti opovrgla.
To je, vjerovatno, razlog zašto se o klanu Mirkovića danas može govoriti isključivo u kategorijama fiktivnog, jer nedostatak spoznaja, osim onih najelementarnijih, ostavlja prostor da se praznine iz njihovog realnog postojanja ispune izmišljajima mašte.
Feudalni klan Mirkovići
Ono što je sigurno jeste da su kao glavari porodice i gospodari cijeloga kraja Mirkovići bili cijenjena feudalna vlastela, a činjenica da je grad u kojem su stolovali imao bogate i zabilježene trgovačke odnose sa mediteranskom republikom Dubrovnik nedvosmisleno govore u prilog tezi da su natkrilili mnoge, danas poznatije, feudalne srednjovjekovne bosanske porodice.
Jedan od datuma koje historija bilježi jeste i godina 1463. kada Osmanlije osvajaju Bobovac i Visoko, što je godina za koju se pretpostavlja da je ona kada osvajaju tvrđavu Dubrovnik i uništavaju njeno srednjovjekovno značenje. Osmanlije na razvalinama srednjovjekovnog mjesta postavljaju vlastitu vojnu stanicu sa dizdarom i sa tog mjesta upravljaju istoimenom nahijom.
Zanimljivo, tvrđava Dubrovnik se kao i većina drugih, važnih i monumentalnih mjesta srednjovjekovne bosanske države nalazi u prirodnom bespuću, na mjestima koja su nepristupačna i divlja, daleko od današnjih puteva.
Ljubomorno branjena nezavisnost
Možemo samo pretpostavljati koji su bili razlozi da se tvrđave i naselja grade daleko od dominantnih riječnih tokova, u ovom slučaju rijeke Bosne, jer su Bobovac i druga mjesta srednjovjekovne Bosne podizani na planinskim uzvisinama i litičnim izbočenjima.
Čak je i Vranduk, po predaji ljetni dvorac Kotromanića, podignut na litici, koja nadvisuje rijeku Bosnu na mjestu gdje pravi veliki luk, ali tako da dominira prostorom i nikada semantički ne bude prostor spojen sa riječnim tokom.
To možda govori o ontološkoj zatvorenosti srednjovjekovne bosanske države koja je, okružena sa svih strana političkim neprijateljima, ljubomorno branila svoju državnu nezavisnost ili štitila svoje pravo da njeguje religijsku autonomiju i nepripadnost tada priznatim kršćanskim denominacijama.
Udaljenost nekropole Kopišići od tvrđave Dubrovnik nije velika, za pješaka je to ugodna šetnja kroz gustu šumu i autentičan prirodni ambijent. U jutro nakon kišne noći cijeli kraj je odisao mirisnom svježinom, a putem se širila opojna eteričnost zovinog cvijeta.
Onaj ko prvi put posjećuje tvrđavu Dubrovnik i njenu okolinu omamljen je njenom ljepotom; onaj koji se vraća, po ko zna koji put, zaražen je njenom neiskorjenjivom privlačnošću. I dok se uspinje, kroz gustiš, prema kuli i vidikovcu dozvoljeno mu je da mašta i zamišlja kako je prije sedam i više vijekova porodica Mirković gospodarila cijelim krajem.
