Vijest da će Hannah Sumeja Atić (25) od 1. augusta obavljati funkciju savjetnika za obrazovanje u Vladi Norveške, primljena je s oduševljenjem kod njene rodbine i prijatelja u Bosni i Hercegovini i Norveškoj.
I ona sama je veoma zadovoljna i pomalo, kaže, iznenađena ponudom, koju nije željela propustiti, unatoč obavezama na Pravnom fakultetu, koji privodi kraju.
“Takva šansa se, naravno, ne propušta, a fakultet ću, svakako, završiti. Veoma sam sretna, i nadam se da ću ubudućnosti doprinijeti da stanje u obrazovanju u Norveškoj bude još bolje”, kazala je.
Dodaje da se, još kao srednjoškolka, uključila u omladinsku partiju Unge Hoyre, te da je na svim pozicijama, na kojima se nalazila, bila veoma aktivna.
“Kada sam se iz gradića, u kojem sam završila osnovnu i srednju školu, preselila u Bergen zbog studiranja, ponuđeno mi je da budem sekretar partije. Kasnije sam bila potpredsjednica, da bi prije tri godine bila izabrana za predsjednicu partije, odnosno za političkog savjetnika za oblast obrazovanja u ovome gradu. Od prošle godine sam vijećnica”, priča Hannah Sumeja Atić.
Priznaje da telefonski poziv ministra u Vladi Norveške, koji je primila prije petnaestak dana, nije očekivala.
“Mislila sam da me zove da dođem u Oslo da razgovaramo o mogućnosti da radim kao savjetnik ministra za obrazovanje u Bergenu. Nisam mogla ni naslutiti da će mi predložiit da tu dužnost obavljam u Vladi Norveške”, ističe.
Nova dužnost zbog koje će se, kaže, morati preseliti u Oslo, predstavlja joj izazov, ali i veliku odgovornost, s obzirom na postojeće nedostatke u obrazovnom sistemu Norveške.
Smatra da bi se trebalo više raditi na edukaciji učitelja i njihovom usavršavanju, što će biti regulirano primjenom novih zakona, kao i na poboljšanju rada vrtića, u koje je uključeno 98 posto djece u toj zemlji.
Za uspjeh, koji je postigla, ova mlada djevojka zahvaljuje, između ostalog, i okolini koja je uvijek podržavala.
“Norveška je meni i mojoj porodici pružila sve što smo željeli. Nikada se ovdje nismo osjećali kao stranci. Vrijedno smo radili i dobivali samo pozitivne kritike. Mislim da svako može uspjeti, bez obzira u kojoj zemlji bio, ako ima cilj”, kaže Hannah.
Vjeruje da će njena politička karijera ići uzlaznom putanjom i da će jednog dana, možda, biti na čelu norveškog ministarstva vanjskih poslova.
Potvrdno odgovara na pitanje da li prati političku situaciju u BiH, koja joj je, kaže, postala puno jasnija nakon što je prošle godine sedam mjeseci radila u Ambasadi Norveške u našoj zemlji.
“Srela sam puno mladih i obrazovanih političara iz svih partija, koji zaslužuju mjesta u vijećima, kantonalnim skupštinama i na drugim razinama vlasti. Morali bi se više angažirati, jer se radi o njihovoj budućnosti”, poručila je.
Ponosna je na uspjeh svih članova svoje porodice koji je, po njenim riječima, stigao sasvim zasluženo, nakon teškog izbjegličkog života.
“Imala samo samo deset mjeseci kada sam s majkom 92. izbjegla na Brač. Godinu kasnije, u septembru, došli smo u Norvešku. Moj otac, Sejo, ostao je u Bosni, i pridružio nam se 95. On je prije rata bio stolar u donjovakufskom preduzeću „Janj“ a, inače, je iz Prusca. Majka Mirsada je iz Drvetina kod Bugojna, a radila je kao trgovac. Veoma uspješna je i moja sestra-ljekar, kao i brat, koji je završio školu za revizora”, ističe.
Bosanci su, zaključuje, generalno veoma uspješni u Norveškoj, što se mjeri po tome koliko ih je zaposleno, i koliko ih se obrazuje na fakultetima.
“Kada je u pitanju ekonomska samostalnost, Bosanci su više aktivni kao grupa nego Norvežani. Postižu veoma zavidne rezultate i na fakultetima, gdje ih je, također, veliki broj”, naglasila je.
Konstatirala je, na kraju, da je slična situacija i u drugim zemljama, gdje trenutno žive i rade ljudi porjeklom iz Bosne i Hercegovine.
