Rano jutro, pola pet. Glavna željeznička stanica u Sarajevu u mraku. Poslije automatskog otvaranja kliznih vrata ukazaše se dvojica ljudi na stolicama. Razgovaraju u polumraku, jer im od hola koji vodi prema peronima preko lica pada tračak svjetlosti.
– Dobro jutro, u koliko kreće lokalni voz za Zenicu – pozdravljamo ih i pitamo.
– U 4:44 tačno, sretno – odgovaraju i dodaju daljnje upute:
– Blagajna tek od šest sati radi, kartu ćete kupiti u vozu.
Karta u vozu
Zahvaljujemo i nastavljamo prema prvom peronu, iako u hodniku stoji natpis Sarajevo – Pazarić. Na samom platou stoji voz išaran grafitima. Mašinovođe su unutra, pripremaju se za polazak. Reporter „Dnevnog avaza“ jedini je putnik s glavne stanice iz Sarajeva. Ulazak u prvi kupe, odmah iza leđa mašinovođa, obilježen je žestokim udarom na nosnice ustajalog zraka, koji izaziva nagon na povraćanje.
Nema svjetla.
– Jesi li spreman – prilazi radnik mašinovođi na prozor, ovaj mu odgovara da jeste i voz prema Zenici kreće.
Nije čestito ni krenuo uslijedilo je prvo zaustavljanje na stanici Halilovići. Iz razgovora mašinovođa stječe se dojam da znaju svakog putnika koji će to jutro ući u voz. Komentiraju da „nekog nema“ te, nakon poluminutnog zaustavljanja, voz se nastavlja kotrljati dalje prema Rajlovcu.
Privikavanje na smrad realizirano. Upali se i svjetlo, a možda je bolje da nije. Kako se pojavi svjetlost u kupeu, kao cigla iza ugla pogađa spoznaja da je sjedište izuzetno, izuzetno prljavo. Uz prozor kupea prazna boca od kole i ostaci od košpica tikve. Uz drugi prozor bačena ambalaža od nekog sendviča, hamburgera, ko će ga znati, i ostaci od košpica, ali od suncokreta.
Ukaza se i kondukter da naplati kartu.
– Dokle?
– Do Zenice.
– 7,70 KM je cijena.
Poređenja radi, putarina za autoput za lični automobil je od naplatnih kućica Jošanica do kružnog toka u Perinom Hanu kod Zenice šest KM.
Ugasiše svjetla
Nešto malo prije Rajlovca ugasiše se svjetla. I bolje je.
Do stanice planetarno poznate zbog pjesme Zdravka Čolića „Stanica Podlugovi“ stižemo u 5:25 sati. Dva ili tri putnika ulaze u voz. Dakle, za 41 minutu uspjeli smo prijeći 30-ak kilometara. Nastavlja se kotrljanje. Ali dosta brže nego do Podlugova. Za čas, eto nas u Visokom. Primjetan je veći broj putnika.
Ali onda put do stanice u Kaknju traje vječnost. Dok idemo prema gradu dobrih ljudi, kroz glavu prolazi nedavna konferencija za medije vječitog direktora “Željeznica FBiH” Enisa Džafića, majstora za prelaske iz stranke u stranku.
Pričao je Džafić skoro sat o „historijskom uspjehu ’Željeznica FBiH’“, o „fantastičnim rezultatima ove državne kompanije“, zanemarujući činjenicu da su “Željeznice” godinama, i to za vrijeme njegovog mandata, u vrhu poreznih dužnika i gubitaša.
Osamnaest miliona iza kojih se krije Džafić i koje istura kao amblem jeste golema cifra, ali da kompanija na čijem je čelu nije dužna 172.127.292,27 KM! To su podaci koji su objavljeni za period do kraja septembra 2023. godine.
Putuje li Džafić
Samo se nameće pitanje da li se Džafić ikada odvezao lokalnim vozom od Sarajeva do Zenice koji polazi u 4:44 svako jutro radnim danima? Da li je on ikada vidio sjedišta u vozu? Da li je ikada osjetio smrad u kojem se guše i radnici i putnici, iako ih ima toliko da se mogu na prste izbrojati? Vjerovatno nije.
Nastavljamo vožnju prema gradu čelika i poslije stanice u Kaknju neko uđe i pusti muziku. Samo nek’ je veselo, sami smo pristali na ovo ponižavanje i vožnju u vozu koji je idealan za snimanje filmova s hronotopom Titove vladavine ovim prostorima. Ili za snimanje ljudskog jada i bijede, ili nekog postapokaliptičnog vremena. Kako se približavamo Zenici, lično ushićenje zbog konačnog izlaska i kraja agonije od putovanja tjera čovjeka da ustane i stoji pored vrata dok čeka konačno zaustavljanje.
Međutim, to nije sigurno, jer se plastika iznad samih vrata opasno ljulja i prijeti da nekog odalami po glavi!
I, konačno, škripa kočnica, zaustavljanje i inercija, koja nikada draža nije bila, znakovi su da smo stigli u Zenicu jer se kroz prozore baš i ne vidi dobro od prljavštine. I mašinovođe su ushićene jer su ipak uspješno dovezli stari voz tačno u 6:42 sata. Dvije minute manje od dva sata. Inače, udaljenost između Sarajeva i Zenice je približno 70 kilometara.
Katastrofa za putnike
“Željeznice FBiH” imaju katastrofalan putnički saobraćaj. Dnevno saobraća jedna linija do Maglaja, dvije linije prema Čapljini te nekoliko lokalnih linija.
Linije prema Banjoj Luci i Bihaću, koje su služile za prijevoz migranata, ukinute su s početkom pandemije koronavirusa.
(Avaz)
