Piše: Damir Delić Đuljić
O patriotizmu i patriotama: da su posadili toliko borova koliko su puta izjavili ljubav Bosni i Hercegovini – mi bismo imali prirodni raj u srcu Evrope
Čak i da se tako osjećam, teško bih se usudio reći da sam patriota. Patria je domovina a patriota je neko ko voli domovinu. Ljubav između dvije osobe znači međuljudski odnos veći od same naklonosti, i razumijevamo je na primjeru ljubavi prema bračnom partneru, rodbini ili prijateljima. U odnosima s osobama koje volite imate čitav niz specifičnih stvari koje radite za njih ili sa njima, a povodom vašeg osjećaja i u cilju zadovoljavanja vaših zajedničkih potreba. Sa bračnim partnerom spavate, jedete, zajednički putujete i gledate televiziju, dijelite dobro i zlo, zajednički krečite i usisavate stan i tako dalje. Postoji niz aktivnosti koje ćete raditi i da bi živjela vaša ljubav prema tetki ili prijatelju sa fakulteta.
Obzirom da je taj patriotizam termin sa kojim se suočavam od ranog djetinjstva, i obzirom da je uvijek propagiran kao vrlina i značajna stvar, on bi trebao podrazumijevati i niz stvari koje radimo za našu domovinu. Svaki u svom kapacitetu, patrioti bi morali brinuti o njenom drveću i rijekama, o njenoj čistoći i ljepoti, o njenom zadovoljstvu i sjaju. Na licu jedne zemlje koja je voljena bi, kao u očima jedne voljene žene ili prijateljice, morao sijati odraz pažnje, predanosti, ljubavi. Ljubav ispunjava i ljubav tome i služi. U zamišljenoj i već fiktiviziranoj državi koju ljudi vole, red bi postojao sam od sebe. Uz određene nemire i poteškoće koji se kao u jednom odnosu punom ljubavi utapaju u osjećaj potrebe da dvije strane ipak budu i zadovoljne i mirne. Građani koji tu domovinu vole bi bili na raspolaganju za:
– neprekidne, cjelogodišnje i cjelodecenijske projekte pošumljavanja okoline – izgradnje pluća za svoje stanovnike i staništa za životinje – sretne stanovnike zemlje koja spava i budi se u ljubavi;
– stalne vikend-akcije, instant-akcije na čišćenju korita rijeka u kojima spavaju biljke i životinje koje hrane i usrećuju patriotski narod i samu domovinu;
– ulaganje vlastitog slobodnog vremena u prosperitet voljene domovine. Slikar-patriota bi bez i primisli o naplati slikao njene najljepše pejzaže. Menadžeri-patrioti bi provodili vrijeme praveći ugovore najbolje za svoju domovinu, a pravnici-patrioti dreždali pred međunarodnim sudovima, voleći domovinu tako što je besplatno brane;
– pravni okvir u kojem bi dio nasljedstva poklanjali domovini. Svoju imovinu bi stavljali na raspolaganje predmetu svoje ljubavi i svojih emocija;
– krivičnu sankciju za kršenje vjernosti svojoj voljenoj domovini. Da se zna! Ako deklarisani patriota pogriješi – neka vjerno okaje svoje grijehe – finansijskom ili materijalnom sankcijom.
Ali – jok. Patrioti navedene stvari neće prihvatiti. Patrioti osjećaju ljubav i sjede kod kuće, braneći se samo od – nepatriota. Poput nekog ludo ljubomornog muža, patrioti i traže nepatriote – da bi dokazali svoju ljubav, svoj patriotizam. Oni osuđuju one koji domovini ne čestitaju rođendan i koji ne koriste domovinski, zapravo aktuelni dnevno-politički vokabular. Oni pjevaju pjesme domovini, ali ne pada im na pamet da čiste rijeke ili da svoje vrijeme poklanjaju djeci te domovine. Pa makar i patriotski odabranoj djeci. Oni potrošene pakle cigareta bacaju kroz prozor automobila, dok se patriotski voze po rupama od cesta u Bosni i Hercegovini. Oni izbjegavaju plaćanje poreza i obaveza prema državi, traže način da se nezakonito zaposle i tako ugroze drugu djecu te domovine, sve vrijeme izjavljujući ljubav tom predmetu kojeg bjesomučno gaze.
Oni u odnos sa svojom domovinom ne investiraju ništa osim verbalne podrške jednoj interpretaciji i jednoj verziji njene povijesti, a pobijene očeve, muževe i sinove zovu „palim borcima“. Kao da su pali sa trešnje, kao da ih neki drugi patriote nisu poslali na brdo da pucaju u neke treće patriote.
Oni vole da patriotski prate nacionalne sportske timove po svjetskim metropolama, sve sa zastavom Bosne i Hercegovine, služeći tako „višim interesima“, a ne vlastitoj stražnjici i želucu. Oni preziru neshvatanje njihove ljubavi i čekaju vrijeme u kojem će svi razumjeti dimenziju njihove zaljubljenosti i privrženosti, zapravo čekajući privilegije koje patriotizam često i donese i koje im nerijetko njihovi mentori i obećavaju.
Da je njihova ljubav uistinu bezrezervna toliko koliko je glasna, oni zadnjih 10 godina nikada ne bi zaspali, sve bi posvetili ljepšoj slici predmetu vlastitih emocija i divljenja. Da je njihova privrženost duboka tako kako je predstavljena – njihovi sugrađani bi ih imali na raspolaganju, a njihovi prihodi bi bili izrazlivani po adresama domova za djecu bez roditeljskog sadržaja i drugih, najosjetljivijih i najugroženijih kategorija.
Kada bi svoju ljubav ženama, majkama i prijateljima izražavali tako kako je izražavaju Bosni i Hercegovini, vjerovatno više ne bi imali nikoga. Jer to što oni rade, i to što oni imaju sa Bosnom i Hercegovinom, to nije ljubav. I od toga se ne može ni sastaviti ljubav.
Sve u svemu, jadan u vlastitoj nesavršenosti, uvijek kažem da nisam patriota. To mi je sve nekako – daleko. I ja patriote u zemlji u kojoj živim jednostavno ne uspijevam identifikovati. Svi vole samo sebe. I ovim tekstom vrlo nezahvalno udaram na cijeli jedan blok za koji mislim da je vrlo nepoželjan, licemjeran, odvratan i štetan za okruženje u kojem živim, da tako kažem – za moju domovinu.
I trpit ću ja povratne udarce, znam šta sam uradio. Sad mi ovaj zaključak već zvuči i nekako patriotski.
Jebote, jesam li ja ustvari patriota?
