Na današnji dan 1995. godine Vojska RS je počinila masakr na tuzlanskoj Kapiji, poznat i kao ‘Zločin nad tuzlanskom mladošću’.
U 20:55 sati tog dana, Vojska RS je sa Ozrena ispalila granatu na tuzlanski korzo, sastajalište mladih, poznato kao “Kapija”.
Granata je ubila 71 građanina Tuzle, a preko 150 ranila. Prosjek starosti poginulih je bio 23 godine.
Stravične slike
Među ubijenim je bio i trogodišnji dječak Sandro Kalesić, kojeg je geler pogodio direktno u srce dok je bio u očevom naručju.
“Odjednom je odjeknula strahovita eksplozija. Sve oko nas je bilo u prašini. Stravična slika. Pogledao sam prema Sandru. Samo se rukom držao za uho i jecao. Mislio sam da je to od straha. Vjerovatno nije ni osjetio da je pogođen. Zgrabio sam ga i pošao prema zgradi u susjedstvu plašeći se nove granate. Stavio sam ga na grudi i tek tada sam osjetio da kroz majicu probija krv. Mislim da je umro kada smo prolazili bolničke kapije. Liječnici su pokušali s reanimiranjem. Uzaludno”, pričao je Dino Kalesić, otac ubijenog Sandra.
Slučaj majke iz Srebrenice Bahre Hasanović, najbolje oslikava povezanost i sistematičnosti činjenja genocida i zločina. Njoj je jedno dijete ubijeno 1992. godine u Srebrenici, a drugo na Tuzlanskoj Kapijiˮ.
Arif Ahmetašević, otac jedne od maloljetnih žrtava masakra na Kapiji, bio je na ratištu kada je čuo za vijest o velikom broju ubijenih na trgu.
“Pretpostavi roditelj, ne znam da li je to neki instinkt… Čuo sam da je u Tuzli bio masakr. Pomislio sam: ‘Ne daj Bože, ona je često izlazila napolje’. Kasnije će, negdje oko deset sati, mene dovući s ratišta. Ja sam došao na Gradinu i vidio kad su Edinu iznosili iz bolnice”, kazao je Ahmetašević.
Najteži trenutak nakon masakra, za Edininog oca bila je, kako je ispričao, sama dženaza.
“Kad smo je spustili dolje u mezar, prije nego što ću početi kopanje, onda sam pomislio: ‘Bože dragi, ovdje može doći do zabune, i da meni nije dodat tabut nekog drugog’. Onda sam ja u mezaru Edinu otkrio, pomilovao, konstatovao sam da je ona. To mi je bio najteži trenutak… Taj čin da je u mezaru pomilujem”, rekao je Ahmetašević.
Četiri dana nakon masakra u Tuzli, organizovana je sahrana ubijenih. Zbog konstantnog granatiranja grada u tom periodu, dženaza i ukop obavljeni su 29. maja u četiri sata ujutro.
Posljednji oproštaj od ubijene djece roditelji su morali obaviti u tišini.
Zločinac na slobodi
Za zločin nad tuzlanskom mladošću u Sudu Bosne i Hercegovine jedini osuđeni je Novak Đukić, komandant taktičke grupe “Ozrenˮ Vojske Republike Srpske na 20 godina zatvora.
U februaru 2014. godine pušten je s izdržavanja kazne zbog primjene blažeg zakona, što je iskoristio da pobjegne u Srbiju. Za Đukićem je raspisana Interpolova potjernica, a Bosna i Hercegovina je zatražila da Srbija preuzme presudu i njeno izvršenje.
Od 2016. godine, a pod obrazloženjem da je Đukić lošeg zdravstvenog stanja, sud u Beogradu do danas nije odlučio po ovom zahtjevu.
Žrtve zločina
Tog dana ubijeni su: Suzan Abdulismail, Edina Ahmetašević, Elvis Alagić Enko, Admir Alispahić, Lejla Atiković, Asmir Bakalović, Adnan Beganović, Damir Bojkić, Indira Borić, Ivana Bošnjaković, Elma Brguljak, Lejla Bučuk, Sanja Čajić, Selma Čaušević, Amir Čekić, Samir Čirak Ćiro, Almasa Ćerimović, Zada Dedić, Razija Djedović, Amir Đapo, Suzana Dušić, Amir Đuzel, Muris Fatušić, Ago Hadžić, Hamdija Hakić, Senad Hasanović, Šemsa Hasečić, Alem Hidanović, Nedim Hodžić, Hasan Hrustanović, Adnan Hujdurović, Elvira Hurić, Almir Jahić, Azur Jogunčić, Sandro Kalesić, Franc Kantor, Damir Kurbašić, Vanja Kurbegović, Vesna Kurtalić, Sulejman Mehanović, Pera Marinović, Nenad Marković, Amira Mehinović, Edin Mehmedović, Edisa Memić, Adrijana Milić, Nešet Mujanović, Edin Mujabašić, Samir Mujić, Elvir Murselović, Šaban Mustačević, Dijana Ninić, Selma Nuhanović, Indira Okanović, Rusmir Ponjavić, Raif Rahmani, Fahrudin Ramić, Nedim Rekić, Jasminko Rosić, Nihada Šišić, Armin Šišić, Senahid Salamović, Edhem Sarajlić, Jasminka Sarajlić, Aim Slijepčević, Savo Stjepanović, Jelena Stojičić, Ilinka Tadić, Azur Vantić, Mustafa Vuković i Adnan Zaimović.
