Kakav je naš sport i koliko smo podrobro u rasulu u mnogim društvenim segmetima, budući da se to najbolje može osjetiti kroz sport, pokazuje nam i najnoviji primjer iz bh. rukometa, našeg nacionalnog šampionata.
Bosna Visoko trenutno je lider bh. Premijer lige i nema ništa čudno u tome, koliko u činjenici da se na putu da konačno osvoje titulu prvaka BiH moraju odreći usluga dvojice ponajboljih igrača zbog kojih i jesu lideri.
To što su Tarik Međić i Ivan Divković ponajbolji igrači ove lige, ne samo Bosne iz Visokog, govori više o ligi, nego o dvojcu koji je ipak još prije nekoliko godina bio u zenitu karijere.
Tada, kada se to dešavalo, Međić i Divković igrali su Ligu šampiona, danas naši klubovi ne mogu ni do Kupa EHF, pa nam je zadovoljiti se nastupima u Čelendž kupu.
Elem, usred sezone u kojoj mogu biti prvi Međića i Divkovića više neće biti u Premijer ligi.
“Rukomet kao i svaki drugi ozbiljan sport koji teži da bude profesionalan ne može se igrati volonterski. Drugo, u svakom ljudskom odnosu, samim tim i sportskom potrebno je da saradnja bude obostrana ako želite da taj odnos bude normalan. Dakle davanje s obje strane. Kako su rezultati ekipe bili takvi kakvi jesu, spoznali smo da naša uloga u njima nije adekvatno cijenjena. Mi smo davali na svakom treningu, na svakoj utakmici maksimum, no druga strana to nije poštovala. I to je to…”, priča Međić za SportSport.ba.
Odluka koju su donijeli on i Ivan Divković nije bila naprasna.
“Mi smo pregovarali duže vrijeme i to traje. Nismo se odlučili za rasik ugovora najednm ili zato što je nešto bilo pa nas to ponukalo. Meni je jako žao što je do ovoga došlo, ali život ide dalje i sad je potrebno usmjeriti energiju na nešto drugo. Činjenica je da su nam dugovali nekoliko plata, da smo imali i ponude iz drugih klubova na polusezoni, ali upravo zato što je Bosni dobro išlo nismo željeli biti ti koji bi nešto pokvarili. Međutim, jedan mjesec je prošao, pa drugi, bit će, bit će… Zavlačilo nas je i jednostavno strpljenje je moralo doći do vrhunca”, dodao je Međić.
On i Divković u razgovorima s čelništvom kluba nastupali su zajednički.
“Prvo smo željeli da se svi obratimo klupskom rukovodstvu, ali pojedini igrači nisu željeli. Možda nisu ni u godinama kao mi pa im je svejedno hoće li dobiti platu ili ne, možda se nisu željeli zamjeriti nikome, a možda ni ne vrednuju sami sebe dovoljno. Pa smo onda preko kapitena pokušali da nađemo zajednički jezik, ali ni to nije moglo, a onda smo poslije Ivan i ja postavili zahtjeve, sami se zapravo borili za prava. Svjesni smo mi da prilikom raskida dolazimo u stiuaciju da ćemo biti bez kluba, ali zašto rizikovati povredu i nervirati se bezveze.”
