Tako su dvije afere simboličnih naziva Kisik (u RS-u) i Respiratori (u Federaciji BiH) pokazali svu bezočnost vladajućih u najtežim, pandemijskim vremenima. Ubijaju i guše svoj narod do posljednjeg daha.
Gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković šokirao je javnost informacijom da se na UKC-u Banja Luka od početka pandemije do danas odvija najveća kriminalna afera svih vremena. Kako je rekao Stanivuković, on ima saznanja da se na UKC-u RS isporučuje kisik koji nije medicinski, a da to radi firma koja nema licencu za to. Istakao je da je UKC isplatio 1,3 miliona za isporuku tehničkog, ne medicinskog kisika. „Ugovor s ovom firmom je na dva miliona maraka. Zabilježili smo sve, očekujemo da tužilaštvo odmah reaguje“, poručio je Stanivuković.
Prema informacijama koje je iznio, kisik je za UKC nabavljala firma TGT Laktaši čiji je direktor Stanislav Čađo, bivši ministar unutrašnjih poslova RS-a, blizak saradnik neprikosnovenog vladara života, a očito i smrti u RS-u Milorada Dodika. Tako su dvije afere simboličnih naziva Kisik (u RS-u) i Respiratori (u Federaciji BiH) pokazali svu bezočnost vladajućih u najtežim, pandemijskim vremenima. Ubijaju i guše svoj narod do posljednjeg daha. Tako rade organizirani kriminal i nacionalizam ruku pod ruku u BiH. To je nastavak onog što je bio ratni zločin, pa se nastavilo u miru imenovati patriotizmom. To je ono što svi zovu pljačka, a kod nas „snašli se“. I dok se i dalje predano radi na tome da građani i narodi po svaku cijenu mrze jedni druge i da žive unutar svoje etničke skupine, njihove vođe nastavljaju biti pokrovitelji, glavni protagonisti svakodnevnog biznisa, koji nema problema niti sa granicama niti sa nacijom. Svima je sada jasno puklo pred očima; ko god je proglasio pobjedu i ko god je proglašen poraženim nakon rata – niti je pobjedio niti je bio poražen. Organizirani kriminal je jedini kontinuitet političkog dejstvovanja pozicije koji je legalizirao sve što je oteto – kompanije i teritorije. Oni su jedini pobjednici – svi ostali su poraženi. Pritisnut aferama koje se više ne mogu sakriti niti kontrolisati, Milorad Dodik pomahnitalo iz dana u dan iz bijesa i mržnje, uz potpuno odsustvo racionalnog vodi BiH u neizbježni sukob. Samo tako on može prolongirati svoj konačni pad i sudski proces za kriminal i pljačku. On računa da će na talasu bezumne priče o „srpskom svetu“, što je poznata epizoda iz 90-ih, već viđeni oblik s mogućim ponovljenim strahotama, uz moćnu medijsku prisutnost gluposti i ludosti mobilizirati bosanskohercegovačke Srbe u susret neizvjesnoj budućnosti. Gorivo za to mu je mržnja kojom pokriva korupciju i državni kriminal kao dio svakodnevnice. Svjestan je da tako ukupan život u RS-u dobija razmjere političkog propagandnog marketinga, koji lažnim slikama stvarnosti o ugroženosti naroda i pravima, sakriva istinsku materijalnu i moralnu bijedu života. Očuvanje i sticanje vlasti važnije je od istine, od morala i elementarnog poštenja, pa je Dodik primjer kako se od američkog dečka koji obećava pretvorio u ultranacionalistu koji se sada panično hvata za olupine poraženih ideja i programa iz 90-ih. Ono čime se on bavi sa svojim SNSD-om u srbovanju jeste poticanje javne agresije i ljutnje. Nema društvenih niti ekonomskih rješenja, nema ideja, potrebna mu je atmosfera straha da bi se moglo i dalje vrijeđati i mrziti. To je njegov jedini program, jedino obilježje: vrijeđanje radi vrijeđanja i mržnja radi mržnje. Njegova politika se hrani, drži na kisiku poluciviliziranošću, prepoznatljivoj po stalnoj upotrebi slogana i fraza koje su viđene nedavno i u Budimpešti na bizarnom skupu evropskih desničara, gdje je govorio jezikom u službi doktrine zlobe. Ispod njegovog govora nema ništa, nema dubine; lako je taj rasizam, ksenofobiju, islamofobiju pročitati kao doktrinu čiste zlobe sa prepoznatljivim i opasnim istorijskim intonacijama parola mržnje koje služe samo jednom cilju: novom ratu. Demagogija populista se sastoji u tome da instrumentalizira ne samo strahove i resantimane, već i indignaciju i osjećaj bunta koje izazivaju te kolektivne strasti, vjerujući da će pronaći simbolička sredstva koja će preoblikovati objektivne činjenice. Zato više mir u BiH nije u našim rukama, već u politikama velikih sila. Dodik čini ono što službeni Beograd misli, prate se politički trendovi i nada se povoljnom geostrateškom momentu kada će se krenuti u disoluciju BiH. Moja nada vezana je uz to da će se međunarodni poredak, u ovom ili onom obliku, ali ipak kao poredak, održati. Prošli put kada je međunarodni poredak kolabirao, došlo je do haosa i krvi kod nas. Nismo mnogo naučili iz prethodnih ratova: slavimo ih umjesto da ih osudimo i zbog njih žalimo. Zato se nadam da će barem snaga međunarodnih aktera koji imaju moralnu i političku odgovornost prema BiH biti takva da nam onemogući nasilje koje mnogi priželjkuju i kojem se nadaju. Zahtjev Dodika da se međunarodni predstavnici jednostavno povuku iz BiH i prepuste sve domaćim – jeste siguran put u novi krug ratnih neprijateljstava, i to krvaviji od prethodnog. Pitam se da li ovako umorni i iscrpljeni od decenijskog nacionalizma imamo snage da radimo na tome kako se to ne bi ponovilo našoj djeci.
