Možda smo ološ i govna, al’ nismo baš tolika. Možda nam hoće prodati referendum od sapunice i himnu za bildanje dječijih gluteusa i roditeljskih živaca.
Ne znam sjećate li se informatike u srednjim školama pod kraj 80-ih godina prošlog vijeka? Kako ko, jel da?
E, pa na tim časovima smo mi poneki naizust učili način rada računara, binarni, oktalni, heksadecimalni sistem. Učili smo kako napisati i uraditi program u bejziku i paskalu. Učili kako napraviti tzv. petlju. A, sve to uz pomoć table i krede. Slabo ko je bez imućnijih roditelja, mogao vidjeti uživo Amigu, Atari ZX Spektrum ili Komodor. A, opet se učilo. Kobiva.
A, što je to toliko bitno za nepodnošljivu komplikaciju života, petkom u Bosni?
Pa, pitam se da li generacije koje su morale ispisati šest punih školskih tabli, ne bi li nepostojeći računar izveo opciju 2+2=4, velim da li sve te generacije izučenih Šuvarovih usmjerenih teoretičara mogu sastaviti u glavi zadnja tri dana u svojim životima? Teško.
OLOŠ TIME
Naprvo je vođa svih Srba u svom danu od 25 sati, Aleksandar Vučić izgovorio ključnu riječ kojom opisuje 90% svog naroda, a to je OLOŠ. Da se razumijemo, mnogi srpski autarh je gajio želju da promjeni kompletan jebeni narod zarad komforne vlasti. Ali niti jedan nije svoj narod nazvao pravim imenom-OLOŠ. Nekima su falila muda, a neki su imali viška kalkulantske pameti. Pa su ćutali. Aleksandar Vučić, egomanijak sa hidrogenskim pogonom na Angelu Merkel u sebi je sljubio ludost i bolesnu patetiku. Jednostavno, u jednoj sumanutoj tiradi isprozivao je sve one koji ne misle, ne osjećaju, ne doživljavaju realnost kao on. Dakle podveo je dobar dio naroda pod OLOŠ. Dabome da je umrla drugosjedeća Srbija odmah poput zombija ustala identifikujući se sa Vučićevim OLOŠEM. Jebi ga, kad nema opozicije i kad je zatrt nevadin sektor, Aco je jedini brejnstormer u svom sljepilu uma.
Nego, samim tim, pod OLOŠEM se probudilo oko milion veselih prekodrinskih Srba, koji ionako šizofreno i razroko gledaju na relaciji Banjaluka-Beograd. Dodik-Vučić.
U toj šizofreniji, jedini je pobjednik, a ko drugi nego Dodik. Profesionalni grobar srbijanskih vladara. Od Miloševića na ovamo. Ugodio je tako situaciju da se prepozna u tangu luzer. A, gubitnik je svako ko ne štuje njega i na vrhu kašičice malo rusofilije. Sve u svemu, narod jeste OLOŠ, ali ga Dodik neće (još u uvijek) tako javno nazvati. Nema Merkelovu iza sebe i nije lud. Samo je lokalna i beštija, za razliku od kliničkog slučaja Vučića.
SRANJE IS BIG SHIT
Na zapadu nešto novo. Ili ništa? U namještenoj teledirigovanoj aferi pisluškivanja, bivši hrvatski premijer Zoran Milanović pokušao je i uspio ispasti veći ustasa od Hasanbegovića. U namještenoj fono skazki isprozivao je srbijanski režim, potvrdio da novim ustaškim rasporedom Hrvatima u BIH spada entitet i stigao nazvati istu tu BIH big shit-om.
Ono, da smo govna jesmo. Da smo velika i nismo. Niti geografski, niti po smradu. Zoran Milanović je po cijenu zamjene za Čovića, ližući jajca hrvatskim braniteljima jako svjesno nazvao čitavu državu sranjem. I nije to neki problem. To jeste činjenica.
Problem je što plebs u BIH ne vidi da je riječ o klasičnoj marketinškoj samopromociji Milanovića. Narod u nas, poput francuske sobarice, nikako ne vidi drvo od šume dronovskih kvazistina ludaka i fašista koji im lebde oko glave.
ŠIZOFRENIJA OD GOSPODSKE DO BAŠČARŠIJE
E, u tom svijetu živi lokalac, čekajući prvo Dodikov referendum, koji osim što narodu odbija 1,5 miliona KM iz džepa ne znači ništa, pa čekajuči lokalne izbore u kojima će Izetbegović, Dodik i Čović utvrditi svoje torove, u tom vještački stvorenom paklu živi narod u našoj zemlji.
A, džaba je učio binarni, oktalni i heksadecimalni sistem. Jer da je učio, naučio bi simplifikaciju ili ti pojednostavljivanje, koje u vještačkoj komplikovanosti života vrijedi. Da je šta učio narod hudi, sklonio bi se od ludaka iz sarajevskog Kantona koji djeci naređuju slušanje himne. Bez teksta. Plagirane. Dok Sarajevo vode nema. Sklonio bi ili sebe ili njih. Da je šta učio narod ludi, znao bi da je referendum zapravo predizborni dukat na steroidima…Da je znao…
Najjednostavnije, postoje nule i jedinice. Ima ili nema struje, vode, gasa ili glasa. Onaj ko vas naziva ološem, sranjem, onaj koji vas kupuje za šaku laži i kilo magle zvane suludi referendum ili školska himna je NULA. A, narod, ko narod, nule slabo prepoznaje, pa mu je i jedinica dovoljna.
Ljudi, mislite svojom glavom. Niste toliko glupi. Valjda. Uradite nešto sa sobom. Za početak shvatite sve ovo kao igru političkih kompleksaša. Sve ostalo je digitalna opsjena, koprena i mimohod nula i jedinica koji stvaraju virtuelnu pomutnju u sprženom mozgu i praznom żelucu.
Možda smo ološ i govna, al’ nismo baš tolika. Možda nam hoće prodati referendum od sapunice i himnu za bildanje dječijih gluteusa i roditeljskih živaca. Ali, smo valjda naučili nešto sa zelene table i od bijele krede. Nadam se.
Jer ako nismo, mogu nas zvati i srati kako god hoće.
