Evo, Mirza od parkinga preko noći dođe do podruma. Jer, jebo budućnost, reprezentaciju, jebo sve kad nemamo nšta osim toga. Nit’ nam se djeca školuju, nit’ im roditelji posla imaju. E, onda ćemo i najbolje od sebe spustiti u svoju privatnu kaljugu.
Izgubila je košarkaška reprezentacija BIH od Rusije. Zasluženo. No, niko se ne sjeća poraza koliko krajnje vulgarnog i divljačkog napada kapitena Mirze Teletovića na mlađahnog Dženana Musu.
I onda je počeo linč. Razapinje, kamenuje i pljuje Mirzu i kurta i murta. Istog onog Mirzu koji zabija trice prvo sa parketa, pa onda u novinarskoj hiperboli i sa parkinga. Pljuje uoči Bajrama i staro i mlado Mirzu, jer, jebi ga, šta će drugo raja da radi. Ono, istina bog, čovjek je humanitarac, ambasador UNICEF-a, pomogao i onome ko je čuo i ko ne čuo. Ali to ga ne pravda. I ne treba. Ima nešto drugo…
Masa kamenuje, pa to ti je. Jer, napao je Hercegovac mladog Musu. Ponizio, prvo sebe, a onda mladića koji se rasplakao. Dabome da je sve to jadno, bijedno i užasno. I nema ali.
No, ima jedna druga stvar. Prirođena balkanskom pljuvačkom mentalitetu, koji je veći od života i blizu sporta. Jer života nema ta filozofija, a sport joj dođe kao zamjenski život.
A, evo u kom grmu leži Balkanac.
Zamislite, samo zamislite situaciju u kojoj je BIH pobijedila Rusiju, a kapiten Teletović “disciplinovao” mlađe igrače. Ne možete? Dabome da ne možete. Jer vam nikad u glavi nije bilo takvo “disciplinovanje” junoša od strane kapitena.
Da, da to su radili i Divac i Dražen i Dalipagić. Jednako, u uncu jednako bahato i nademeno. Jer, ipak, poput Teletovića, to su ljudi koji su iz profesionalnih klubiva, helikoptera i džetova došli da “brane boje svoje zemlje” kako se to budalasto veli. Da to je radio jednakoi razočaravajuće i Džordan i Medžik i Barkli pogotovo, i sva svita zvjezdanog NBA neba. Samo, nije im se nekako zamjerilo.
Naivan čovjek bi namah rekao kako nije bilo drustvenih mreža, neta i ostalih zamalata… Prc. Nije nego! Ljudi, preciznije njihovi timovi ili reprezentacije su pobjeđivali.
Sva mudrost u jednoj rečenici. Pobjedniku se u nasilje ne gleda!
Eto, da je u srazu sa Rusijom bio obrnut rezultat, nit bi Mirza nasrnuo na Musu, nit bi narod koga pljuvao. A i da jeste, da se desilo tzv. disciplinovanje, gore navedena pravila u istoriji košarke, samo bi potvrdila kako je riječ o “kapitenu čeličnih muda”.
Vidite kako se perspektiva promijeni za tili čas. I nije to samo bosanski recept. Slobodno pogledajte istočno i zapadno. Tu stoluju “bogovi” poput Novaka Đokovića i Luke Modrića. Oni, isto tako, porazom postaju dopingovami đavolji kompleksaši koji čak ni porez ne plaćaju u svojoj zemlji, a kad se bolje razmisli, hej, pa čak nisu porijeklom niti iz navedenih zemalja.
Eto, taman u tom se okružju našao skul buli tjedna, Mirza Teletović. Kapiten, koji je vjerovatno za par sekundi izgladio svoj odnos sa Dženanom Musom, u narodu divljak koji je iznova počinio hiljadu puta “nepočinivo djelo” u svijetu sporta i koji je na koncu konaca ipak izgubio utakmicu vodeći svoj tim.
Tako je to u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, gdje sport mijenja život, a život služi da se insan bavi drugim insanom.
Biće Musa veliki čovjek, veliki košarkaš, poput Mirze Teletovića. I veći! Desiće se i njemu isto ono što se dešava modernim gladijtorima i zabavljačima masa. Možda “disciplinuje” nekoga. Zaboga, i njega su. To traje u gladijatorstvu hiljadama godina.
I biće mu oprošteno ili će biti uklet. U zavisnosti od rezultata. I svo naše licemjerje čuči u rezultatu. Jer ipak smo mi plebs koji rijetku hranu trampi za malo zabave.
Evo, Mirza od parkinga preko noći dođe do podruma. Jer, jebo budućnost, reprezentaciju, jebo sve kad nemamo nšta osim toga. Nit’ nam se djeca školuju, nit’ im roditelji posla imaju. E, onda ćemo i najbolje od sebe spustiti u svoju privatnu kaljugu. Zašto?
Pa sigurno ne zato što su nasilni, nego što nam ne nude serotoninsku dozu tzv. nacionalnog ponosa. A, mi ništa drugo nemamo.
Nego, sjedeći u svojim foteljama, onako odokativno, šta bi rekli Teletoviću i Musi? A, da nema veze sa košarkom?
