Punih 20 godina Šapčanka Dragana Vučetić radi na identifikaciji žrtava genocida u Srebrenici i Podrinju, u Bosni i Hercegovini, u sklopu Podrinje identifikacijskog projekta (PIP) i za sada je zajedno sa ostalim članovima tima uspjela da vrati identitet za oko 80 odsto osoba koje su se vodile kao nestale.
Kada je upisivala fakultet nije znala da postoji Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), ali se nakon završetka školovanja ova Srbijanka prijavila na konkurs i dobila posao. Najprije je radila na ekshumacijama, potom u Reasocijacijskom centru u Lukavcu, a od 2006. godine je dio PIP projekta u Tuzli.
Zahvaljujući DNK-a metodi mnoge žrtve su dobile identitete i pronašle smiraj, a porodice kakav-takav mir. Međutim još se traga za kostima koje su rasute širom Podrinja…
“DNK analiza je jedina tačna analiza koja nam omogućava identifikaciju skeletnih ostataka. Znači podudaranje između referentnog uzorka krvi koji da neko od članova porodice sa DNK-a koji je izolovan iz skeletnog materijala mora biti 99,95 odsto. Znači to je apsolutno tačna metoda koja je napravila iskorak i to je ustvari bila prekretnica kada smo počeli sa korištenjem DNK-a metode 2002. godine. Ona nam je omogućila da identifikujemo 80 odsto nestalih ljudi“, kaže u razgovoru za Anadolu Dragana Vučetić.
Uprkos naučnim dostignućima još uvijek ima osoba koje osporavaju rezultate DNK-a analize, ali Vučetić smatra da to rade zato što nemaju dovoljno informacija.
“DNK-a analiza ne treba da bude osporavana, mislim da je ljudi možda osporavaju u neznanju, znači nisu upoznati sa samom metodom i ne znaju uopšte principe funkcionisanja. Ovo je apsolutno tačna metoda i ono što treba istaći je, recimo, da mi ne testiramo svaku kost, uzima se samo jedan uzorak iz jedne antropološke cjeline, iz tog razloga je neophodno prisustvo antropologa ili specijaliste sudske medicine koji bi radio na tom slučaju i gdje bi radio antropološku analizu zato što treba utvrditi i biti siguran da sve kosti pripadaju tom slučaju, odnosno jednoj osobi. To je jako velika stvari i veliki zadatak koji je pred nama“, pojašnjava Vučetić.
Godine su prošle, svjedoka je sve manje, i oni koji znaju gdje se nalaze grobnice zaboravljaju lokacije ili šute. Zbog toga niko sa sigurnošću ne može reći kada će PIP biti okončan.
“U idealnom slučaju postupak traje nekoliko mjeseci. Ako se nađe kompletno tijelo mi odmah radimo antropološku analizu i šaljemo uzorak ako je uspješnost uzorka 100 posto, odnosno ako je izolovana DNK-a iz tog uzorka. Mi možemo vrlo brzo da završimo proces identifikacije za tri do četiri mjeseca, ali na žalost u srebreničkim slučajevima situacija nije tako idealna zato što se mi suočavamo sa primarnim, sekundarnim, nekada i tercijarnim grobnicama i ostatke jedne osobe nalazimo na više lokaliteta koje ne ekshumiramo u isto vrijeme“, govori Vučetić.
Dok hiljade porodica iščekuju njihov poziv, Dragana smatra kako se u svakom poslu mora napraviti granica između profesije i privatnog života.
”U principu zaista se emocije moraju ostaviti sa strane zato što sam, recimo, pregledala u zadnjih 20 godina na hiljade i hiljade slučajeva. Hiljade i hiljade imena, jer to su sve ljudi sa svojim imenima, datumima rođenja, porodicama, prošlošću… i jednostavno te informacije moraju se nekako ostaviti sa strane jer moramo biti fokusirani na slučaj, na kosti, da ne napravimo neku grešku, da uradimo taj posao najbolje što možemo. Znači uvijek mora da se napravi neka granica između profesionalnog i ličnog“, naglašava sagovornica.
I pored egzaktnih naučnih pokazatelja, procedure i metodologije koja se provodi, svjedoci smo izjava kako se u Potočare “voze prazni tabuti“ te omalovažavanja ili vrijeđanja žrtava genocida u Srebrenici 1995. godine.
“Zaista nema mjesta takvim komentarima, to su maliciozni komentari i ne želim zaista da komentarišem zato što sam učestvovala sigurno u više od 70 odsto slučajeva Srebrenice koji su identifikovani tako da znam s kojom predanošću čitav tim učestvuje u ovom procesu i znam kako se pakuju slučajevi i znam da sigurno nisu prazni tabuti“, ističe Vučetić.
Na kraju pored identifikacije Dragana Vučetić smatra kako je bitna i istina. Ali, taj put je težak i spor.
“Ovaj posao ima i neki humani značaj. Mi pomažemo porodicama, pomažemo i tužilaštvu u pronalaženju istine. Jako je bitno da se identifikuju žrtve koje su nevino nastradale u ratu, ali isto tako je bitno da se sazna istina ko ih je ubio, zašto ih je ubio, kako… i da ti počinioci budu kažnjeni. Tako i s te tačke kada gledamo veoma sam ponosna što sam dio ovog tima koji učestvuje u ovako bitnom zadatku“, zaključuje Vučetić, koja je planirala raditi u muzeju i baviti se antropologijom, ali je svoj dosadašnji život posvetila identifikaciji žrtava genocida u Srebrenici i Podrinju.
