Razgovarala: Larisa SARAJLIĆ-RAMOVIĆ
Džoni Štulić (62), prema mnogima najveća legenda muzičke scene bivše Jugoslavije, u samom je vrhu ljestvice najtraženijih ličnosti za intervju. Pored neosporno sjajnog muzičkog djela uokvirenog u kultnu grupu “Azra”, tu je i lik Branimira Džonija Štulića ovjenčan misterijom koja seže od 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je napustio bivšu Jugoslaviju i povukao se u samoizolaciju svoga doma u holandskom gradiću Houten pokraj Utrehta. Džoni otad ne dolazi na ove prostore, ne pojavljuje se u javnosti i odbija gotovo svaki kontakt s medijima.
I onima koji su ga pomalo izgubili iz vida (a takvi se mogu na prste izbrojati) serija “Crno-bijeli svijet”, koja se emitira na HRT-u 1, nedvojbeno ga je vratila u sjećanje. Jer, serija koja govori o osamdesetim godinama prošlog stoljeća, sudeći prema komentarima gledalaca, svojevrsni je omaž velikom Štuliću.
Prepuštovac Donji
U ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” Štulić se osvrnuo na tu seriju, ali je na veoma otvoren i zanimljiv način govorio i o drugim temama.
– Prije dvije sedmice deset sekundi sam gledao reklamu za tu seriju. Više nisam izdržao, sve mi je bilo jasno. Kasnije, kad sam vidio komentare, rekao sam sebi: “Pa da, i ostali su isto zaključili”.
Osnovna stvar je da to nije iz 1980. Tehnički četiri mjeseca traje radnja, od zadnjeg dana 1979. do Titove smrti. Međutim, to uopće nije 1980., to je 1954. To je kad se u Prepuštovcu Donjem slavila 60-godišnjica rokenrola prošle godine, jer se računa da je rokenrol počeo 1954. godine s Bilijem Hejlijem (Bill Haley) i “Rock Around The Clock”. Počeo je, doduše, nekoliko godina prije toga, ali se uvriježio od 1954. I oni su u Prepuštovcu Donjem odlučili da proslave 60-godišnjicu roka i onda su pozvali preživjele sudionike, od kojih niko u to vrijeme nije čuo za Ameriku, a kamoli za rokenrol. Pogotovo 1954. u Prepuštovcu Donjem nije bilo struje. Razglas se nije koristio – kazao je Štulić na početku telefonskog intervjua iz svog holandskog doma.
U seriji se spominju novovalni likovi.
– Naprimjer, Gopcu se dopada ta serija jer on se prvi put pojavio, izronio 1984. s pjesmom o snježnim pahuljicama. A kome se to ne bi sviđalo? Ležimo, a brijemo. On nije postojao do kraja 1984. I zbog toga jeste to humoristička serija.
A onda, također, kad su već toliko ludi za vojskom (JNA, op. a.), to se ne događa čak ni u Prepuštovcu Donjem, nego u Turopolju. Kad je čovjek u vojsci, obično se pita: “Odakle si?”. U moje je vrijeme tako bilo. Ako ti neko kaže iz Zagreba, onda poslije mjeseci upornog detektivskog rada i ispitivanja se ustanovi da on nije iz Zagreba nego iz Turopolja. E, pa tako i ta serija.
Čime se bavite? Više od godinu se nismo čuli.
– Moram nešto raditi. Pišem, to me veseli. Navika. Na šta me dovede misao. Treba osvježenja. Meni se to skupi i onda osjetim da moram… Jer, to je aktivno. Ovo ostalo je ponavljanje pasivnog. Kad nešto novo radim, daleko je zanimljivije nego ponavljati jedno te isto.
Prevodite li ili…?
– Pišem, dorađujem. Bar ja radim tako brzo da za mnom kolomije u pijesku ne ostaje. Kolomija je trag od kola (automobil, op. a.). To se događa kad brzo voziš, a neravna površina. I onda auto odskače. Što je brže, to su veći razmaci između tragova. A kad si naročito brz, onda se kaže da ni kolomije za tobom ne ostaje. I puno stvari se propušta.
Pišem svoja razmišljanja koja su obično s historijom povezana. Tu se može razmišljati, a o ovome što će doći tu se nama šta razmišljati.
Koliko sam upućena, zanima Vas davna historija. Novija historija, pogotovo bivših jugoslavenskih prostora, nije u fokusu Vašeg zanimanja?
– Uglavnom, rekao bih da je to povezano s onim što već postoji kao neka kičma historije. Otprilike, ako bi se moglo baciti neko novo svjetlo ili neki novi podaci ili neka nova teorija. U tom nekom smislu. Ne možeš nešto izvući iz prsta ako ne postoji. Pretpostavlja se da je nešto kao širokoj publici znano. Inače, kad je nešto potpuno nepoznato, to nikog ne zanima. Ne znaš šta ćeš s tim. Ono što ne znaš to i ne primjećuješ. To je povezano, mene zanima i onda u tom zanimanju, ako se na nešto zanimljivo naleti, možda se o tome nešto može reći.
Presudni faktor
Što se tiče muzike, postoji li tu nešto što Vas intrigira?
– To mi je iscurilo usput, taj gonilni faktor. To mi je stvarno veliki problem, moram priznati. Isto kao seksualni nagon.
Nemate više nagon da radite muziku?
– Da, odavno. Nije to baš tako, ali kao poslije 40 godina braka ne možeš sad ti kao prvi dan. Sasvim deseta stvar.
Sa YouTubeu ste ukinuli silne “Azrine” snimke, ostavili ste “Filigransku Azru” 1, 2 i 3. Pratite li koliko to ima pregleda?
– Ma kakvi, odavno već. Primijetio sam prije godinu i po, preko noći mi je skinuto milion i po glasova s YouTubea. Bilo je 16 miliona i sljedećeg jutra ja pogledam 14 i po. Rekoh: “Nazdravlje”.
Mlade generacije “Azra” zanima. Čitaju, istražuju, slušaju muziku, gutaju sve što je vezano za “Azru”. Vaš lik ne poznaju, Vi ste za njih imaginacija, nikad Vas nisu gledali uživo… Ali, jednostavno, muzika živi. Mislim da Vam to mora biti satisfakcija. Ljudski je da Vam je to drago.
– Šta ja znam. Može se i tako, može se i drugačije. Može se svakako.
A kako Vi?
– To je isto kao kad rađaš djecu. Da sam ih rodio puno, da su sva bila rođena zdrava, a onda donesu mi ih sljedeći dan nemaju ruku, nemaju nogu, nemaju uši… I onda kad ih vidim kasnije kakvi su nepotpuni, nije mi drago.
Ko je Vaše pjesme osakatio pa Vam nije drago?
– Ja sam ih zdrave začeo, pokušao napraviti, ali onda su od tih silnih kilavih babica… To se ne može slušati, nisu lijepe za vidjeti. Moje pjesme i sve s tim povezano.
Možda ste i Vi tome pomalo doprinijeli jer uporno odbijate učestvovati u bilo čemu vezano i za “Azru” i za muzičara Džonija Štulića. To je, naravno, Vaš izbor, Vaš život, ali vjerovatno bi tumačenja bila i drugačija i ispravnija da niste povukli tako oštru liniju i rekli: “Meni je dosta svega, vi tamo, ja ovamo”. Je li tako?
– To je jedan par rukava. Ali, ima više parova rukava. To nije presudni faktor. Služba je služba, družba družba. Sad ja govorim samo o službi. A služba je naprosto… Takva je bila kvaliteta, građa ljudskog faktora da ti samo unište, ništa drugo ne znaju. To govorim. Za to nisam kriv. Znam svoj posao. Ostali pojma nemaju, a za tango je potrebno dvoje.
Jeste li svih ovih godina ikada tajno dolazili u bivšu Jugoslaviju?
– To je nemoguće danas. Tajno bilo šta. Ja sve što radim, radim bjelodano.
Ja Vas pozivam u Sarajevo.
– Meni je savršeno svejedno. Jedan korak mi je isto kao milion koraka. Niti mogu ići, niti mi se ide bilo gdje. Nema to veze sa Sarajevom ili bilo čim. Nigdje ne idem. Kud bih? Svuda je isto.
Neutralan teritorij
Zagreb na jednoj strani polaže prava na Vas, Beograd iz drugih razloga također, a Sarajevo je nekako neutralan teritorij kada ste Vi u pitanju.
– Samo sad mi još samo Sarajevo treba polagati prava…
Ovdje imate brojnu publiku, nismo u tim prepucavanjima čiji je Džoni.
– I bolje. Treba da bude.
Hvala Vam na intervjuu i želim Vam svako dobro.
– Zahvaljujem i pozdravljam Vas.
Po crnoj žuči sam sevdah
Tokom intervjua Štulić je otpjevao dio pjesme “Što te nema”.
– Uvijek sam volio tradicionalni melos i ja sam dobar u tome, ide mi od ruke i išlo mi je od ruke.
Zato se možda Vaša prva grupa zvala “Balkan Sevdah Bend”
– Sevdah je crna žuč. Toga mi nikada nije nedostajalo. Smatra se da nikad nisam sretnu pjesmu napravio, pa to bi onda spadalo u crnu žuč. Bar po tome sam sevdah.
Ne bih se složila da nikada niste sretnu pjesmu napravili.
– Izuzeci potvrđuju pravilo.
Rođendani i Nova godina su mi najgori dani
Rođendan Vam je 11. aprila. Slavite li svoje rođendane. Kako doživljavate godine koje prolaze?
– Nikad nisam slavio rođendane. Najgori dani u godini su mi Nova godina i rođendan. To ne volim, jer mi razbija kolotečinu i lažno je.
Ne zanima me šta se dešava u regionu
Zanima li Vas šta se dešava u BiH, Srbiji, Hrvatskoj?
– Ne zanima, ali može se o tome reći svašta. Ali, nema razloga.
