Piše: Indira KUČUK-SORGUČ
Njena mati, tetke, nane, komšinice, svi su govorili: Pametna je, daleko će dogurat’, jadan njen muž kako je opasna! A onda je ona pričala njima kad je bila pred udaju: – On je idealan muškarac. Pravi je frajer. Zna šta hoće. I znao je – zatvorio je u četiri zida
Tačno je da se lijepe žene obično baš i ne usreće u braku. Narod taj fenomen objašnjava na način:
– Ma na zgodnu i lijepu lete probisvijeti, mangupi i fakini pa ih prevare. Neće oni na one prosječne cure.
Ima ta mjesta, nije da nema. Ali bit će i da lijepe i zgodne cure traže hljeba nad pogačom, pa na kraju dobiju šta su zaslužile, poput svih onih koji su nezadovoljni dobrim.
Jedna rodica moje prijateljice je bila baš mačka i po. Maženo i paženo dijete. Ma nisu joj dali suda da opere.
– Neka, imat će kad. Ne gine žensku krpa svakako.
Ona se, poput svih maza, ponašala kao da je svijet njen. Veliki planovi. Ma njoj niko ne smije ni pô riječi reći. Završit će stomatologiju i biti privatnica. A muž sutra kad ga nađe, ma nek’ zucne ako smije. Njena mati, tetke, nane, komšinice, svi su govorili:
– Pametna je, daleko će dogurat’, jadan njen muž kako je opasna!
A atraktivna kakva jeste, privlačila je poglede svih gradskih mužjaka – od školskih drugova, do starijih i mlađih komšija, taksista, šofera, piljara…
I išla čaršijom i jordamila.
U drugom srednje počela se zabavljat’ s momkom iz četvrtog razreda, koji je bio glavna faca u školi. Ko glumac lijep. Ne mislim dakako na ove naše, jer kod nas vrijedi pravilo: što si ružniji to si bolji glumac.
Zatresk'o se on k'o tele u ovu našu, nijednu više nije vidio. I bi ozbiljna veza. I roditelji se upoznali. Drago i jednima i drugima što im se fina djeca fino vodaju i zabavljaju u vremenu kad je svaki drugi mladac narkoman i pijanac.
Pazio je on nju k'o malo vode na dlanu. Ručak joj sprem'o kad bi mu dolazila. Cvijeće donosio u školu da su mu se svi smijali. A i njoj godra da svi vide kakva je ona mačka, kako ga je ona smirila.
Završio on srednju i krenuo na faks. Medicina. I nastavio dolazit’ curi pred školu svakog dana. Svi ih gledali kako se lijepo slažu, šetaju, smiju… Milina ih bilo gledat’. Ali se počelo i nazirat’ ko je glavni u toj vezi – naravski, ona.
I tako i ona završila srednju i upisala rečeni fakultet. Na fakultetu – nova raja, novi izlasci, novi frajeri.
Osjetila je kako je taj gotivni momak guši, kako joj smeta sve njegovo pa i kad pita kakvi su joj planovi tog dana. Ona počela histerisat’, inatit’ se i protivit’, govorit’ otkud njemu pravo da je išta pita, nije joj otac, nije njen vlasnik…
I trajala je ta agonija dva-tri mjeseca. Prekid je bio s njene strane bučan, transparentan i brutalno iskren. U toku jedne prepirke pred njenim vratima, uletjela je u kuću, iznijela njegove poklone i zbrusila mu:
– Ne ide ovo više. Nerviraš me grozno. Vučeš se za mnom k'o priljepak! Kako si sav nekakav nikakav. Prefin si, eto to je – prefin.
Danima je on pokušav'o da se pomire. Oblijet'o oko kuće, po faksu, disko klubovima. Kuck'o je po ramenu i tražio da popričaju:
– Zar ćeš tako bacit’ sve što smo imali. Ljubavi…
Prekidala bi ga u pola riječi:
– Ma kakva ljubav, prvi se mačići u vodu bacaju. Idi, bolan, ganjaj trebe, što si se mene svez'o. Dišeš mi za vratom, ne mogu od tebe dahnut’.
Vrlo brzo, oko nje su počele oblijetat’ tzv. face, od političara, biznismena, novinara, doktora…
Zaljubila se smrtno preko noći. U zgodnog frajera, prilično obrazovanog, koji je proš'o sito i rešeto, prepran u sto neflaširanih voda i prefarban u sto i jednu kupovnu farbu. Ma ne da je namazan, nego pride i lakiran.
Pričala je prijateljicama, tetkama, komšinicama: – On je idealan muškarac. Pravi je frajer. Sinoć smo pričali kuda ćemo putovat’, kako ćemo organizirat’ život. Zna, brate, šta hoće u životu. Muško pravo.
Nakon planiranja budućnosti, “idealni muškarac” joj se ne bi javio 5-6 dana. Ček'o da poludi, isplače se, naloži, a onda je smirivao nježnim riječima, pravd'o se nekim vanrednim situacijama.
Ta njegova igra vruće-hladno učinila je da je ona plakala od sreće kad ju je zaprosio i pitala se čime je zaslužila da takva sreća strefi baš nju.
I bi svadba. Velika k'o iz magazina. Sve savršeno.
Međutim, u braku je bilo drugačije. Kad se dvoje zatvore u četiri zida, boje se razbistre i vidi se sve onakvo kakvo jeste.
Ukratko, fakulteta nije završila, strogo je kontrolirana u kretanju, mentalni je ovisnik o svom mužu, boji ga se k'o plašljiva srna pritajenog lovca. O ljubavi da ne pričamo. Kad mu je prigovorila da je žena i da treba ljubavi i nježnosti, rek'o joj je:
– Vidi ti šiparice što se naložila. Hajde u disko pa traži ljubavi. Tamo sam te i naš'o. Da te nisam ja pokupio, bila bi glavna ravaka u čaršiji. Zahvali Bogu što sam se ja izradio i spasio nekog drugog takve žene.
Ma nije ona nesretna u klasičnom smislu. Ali je neostvarena, neispunjena, prazna. Kad sama ostane, razmišlja o onom cvijeću svoga bivšeg, nježnostima i iskrenoj brizi. To joj je svjetiljka.
I sretne ga na ulici. Oženio se deset godina nakon prekida s njom. Njena djeca su već velika, a on sa svojom novom ljubavi još šeta, gurajući kolica.
Okrenula se za svojim bivšim nakon što su se pozdravili na ulici. I vidjela kako skida jaknu da ogrne ženu, kako je gleda s ljubavlju i poštovanjem.
I pitala se u tom trenutku cijeni li njegova žena to što ima.
Danas ona sjedi na sijelima. I sluša neke nove lijepe i ambiciozne cure kako samouvjereno objašnjavaju kako ne vole kad je muškarac prefin.
Pokušava im objasniti kako stvari stoje. Ne slušaju je. Nije čudno, ni ona nije slušala.
(Magazin Azra)
