Nekadašnji reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa efendija Cerić posvetio je objavu preminulom bh. pjevaču Halidu Bešliću.
Cerić se prisjetio kako je Bešlić učestvovao u obnovi Sultan Selimove džamije iz XVI stoljeća.
Tiha snaga naroda
– U vremenima kada narod preživljava iskušenja, kada nestaju tragovi tradicije i kad zlo zatamni horizonte nade, pojave se ljudi čije djelo i prisustvo vraćaju vjeru u ono što je najplemenitije u čovjeku. Takvi pojedinci nisu samo umjetnici ni javne ličnosti; oni su tiha snaga naroda, njegovo sjećanje i njegovo dostojanstvo. Jedan od njih u našem narodu bio je Halid Bešlić. Svi se sjećamo, bilo je to u drugoj polovini maja 1992. god. kada je srpska vojska digla u zrak i razorila sve džamije u općini Sokolac – u Kruševcu, Knežini, Kaljini, Novoseocima i Košutici. Minirali su i veličanstvenu Sultan Selimovu džamiju iz 16. stoljeća. Godine 2011. ona je, voljom dobrih ljudi, obnovljena. Među obnoviteljima bio je i Halid Bešlić – istakao je ef. Cerić.
Dodaje da je Bešlić došao u njegov kabinet sa rahmetli Mensurom Brdarom, nakon povratka iz Njemačke.
Obnova džamije
– Tih i skroman. Nije mnogo govorio. Govorio je njegov pogled, dubok i blag. Mensur mi je prenio Halidovu želju da sudjeluje u obnovi Sultan Selimove džamije u svom rodnom kraju. Znao sam Halida po glasu, posebno po glasovitoj ilahiji ‘Oj, Zefire’, po onoj snazi koja budi dušu i sjećanje, ali nisam znao tu drugu stranu – njegovu tihu, karakternu dobrotu. Sada, nakon njegove smrti, svi o tome pričaju naglas: o njegovom humanizmu, o njegovom dobrom bosanskom srcu, o njegovoj iskrenosti koja ne traži svjedoke. Halid je tada, kao i uvijek, ispunio svoje obećanje. Bio je jedan od najvećih vakifa, donatora za obnovu Sultan Selimove džamije u Knežini. Naciju ne čine samo granice, nego ljudi koji joj daju lik i dušu. Oni koji, svojim darom i djelom, čine da svijet prepozna ono što je u njoj plemenito i trajno. Svako od njih nosi svoj dar – dar što ga Svevišnji udjeljuje ne da bi se njime hvalili, već da bi ga s ljudima dijelili. Halid Bešlić imao je Božiji dar glasa, ali i mnogo više od toga: imao je dar nebeskog džana, duše koja je zračila toplinom i razumijevanjem – prisjetio se Cerić.
Naveo je kako Bešlićeva pjesma nije poznavala granice, ni vjerske ni nacionalne jer je bila izrečena jezikom srca, razumljivim svima koji su ikada voljeli, tugovali, nadali se. Istakao je kako je Halid bio oličenje onog što je svijet oduvijek prepoznavao kao ‘Dobri Bošnjanin – Bono Homini’- čovjek čiste namjere, dostojanstven, miran i postojan.
Poručio je kako je Halidov život bio spoj jednostavnosti i dubine, a njegova umjetnost spoj narodne mudrosti i nebeske melodije.
– Zadužio je svoju naciju – našu zajednicu – ne samo pjesmom koja će trajati, nego i djelom koje će se pamtiti. Sada, kada ga ispraćamo na Ahiret, ostaje da mu se zahvalimo onako kako je najdostojnije: tihom molitvom i iskrenom dovom Milostivom Allahu da mu oprosti grijehe i primi njegova dobra djela. Neka mu Gospodar svjetova podari najljepše mjesto na Ahiretu, gdje će njegovo smirena duša naći svoj smiraj – zaključio je Cerić.
