U svijetu u kojem oni žive Esed Radeljaš je ugledni građanin. Radnici „Feroelektra“ ne gladuju i nisu na ivici kolektivnog nervnog sloma. „Hidrogradnja“ je i dalje firma koja je izgradila pola Bliskog istoka. Pravna država ima samo jedan problem: skupinu huligana koja je zapalila nekoliko zastora u Predsjedništvu BiH i stoga će im slomiti kičmu. Naočigled i za nauk narodu čiju su volju izražavali upadajući i u zgradu Vlade Kantona Sarajevo i u Predsjedništvo, federalni MUP je protiv dvadesetak mladića podnio prijave za terorizam.
Niko se u ovoj zemlji nije borio za zidove i zgrade – krv se proljevala za to što one znače. Zgrada Predsjedništva BiH danas više ne znači nikome ništa, osim ljudima koji u njoj dobijaju previsoke plate. Za mladiće koji su je u prošli petak napali, u njoj stanuje nepravda koja je njihove roditelje svela na prosjački štap, dok je svojim suprugama poklanjala cijele bolnice. Znate kako znam: tako što sam i poslije 1995. znao biti gladan, tako što sam do 2001. znao jesti jednom dnevno. I znam kakav prezir prema vlasti izaziva glad.
Nadam se da će Dragan Lukač da se sjeti odluke da skupinu navijača optuži za terorizam kada na izborima u oktobru SDA bude otpuhana i dođu novi šefovi. I kada ih idući put narod, ne navijači nego njihovi roditelji i svi mi zajedno budemo ganjali onom zaobilaznicom na kojoj fali tri centimetra asfalta, valjda će se tada sjetiti odluke da lome kičmu djeci koja su se na jedno popodne pobunila u ime svih nas.
I nemoj da se pravimo budale: ovo je politička odluka, jer je Lukač nezavisan taman onoliko koliko je nezavisan i njegov nominalni šef Predrag Kurteš. I niti jedan ne postoje izvan lične volje onih koji trenutno upravljaju njihovim strankama. Ovo je dakle, poslije svega što se dogodilo, i još uvijek se događa odluka koju su donijeli Izetbegović i Lagumdžija: da nakon što nikad ništa, nijednu muku, nisu podijelili sa ovim narodom, nakon što nam dvadeset godina guraju šake u oko i sipaju sol na sve rane i ne daju da zarastu, da nas još jednom, na kraju, dok ležimo na zemlji, isprebijani, kao u “Dervišu i smrti” – popišaju.
Oni koji vjeruju da su ove optužbe rezultat nezavisne pravosudne akcije, jer je tobože zgrada Predsjedništva simbol države treba da imaju jednu stvar na umu: svako od preduzeća koje su uništili Izetbegovićevi i Lagumdžijini prijatelji – uključujući i onoga kojeg sada optužuju za nerede koji su se sručili na njihove glave – je veći simbol državnosti jer je svako stavljalo hljeb na sto u hiljadama porodica. Sve što su dotakli je nestalo ili nestaje. Pedeset godina pregalaštva cijelog naroda su uništili za manje od dvije decenije. Zgazili, zatrli, sahranili. I sada još hoće da kriminaliziraju naše pravo da se protiv toga pobunimo. Gladni narodi ne prave države. Gladni narodi nestaju.
Za one koji nisu bili na Skenderiji prošlog petka, da kažem: sretao sam ratne vojne invalide koji za razliku od udomljenih šefova boračkih udruženja gladuju; šehidsku djecu koja za razliku od Emine Ganić nemaju planove i ambicije; radnike Hidrogradnje na kojima se vidi da gladuju. I znate šta im je jedino bilo zajedničko: to što su navijali za „huligane“ i govorili „Tako je, j….e im mater!“
A „plenumaši“: prvo što su „plenumaši“ založili su mladići koji su im omogućili da preko noći i na ravnoj nozi pregovaraju sa vlastima. Zato, na kraju, ako ima iko ko se slaže da prije navijača koji su napali zgrade Kantona i Predsjedništva tužitelji i sudije koje već dvije decenije postavlja vlast trebaju krivično goniti one koji su uništili našu ekonomiju, pozivam da zajedno pomognemo ovim mladićima, da učinimo nešto i ne stojimo skrštenih ruku dok vlast lomi ruke onima koji su za razliku od nas imali hrabrosti da progovore u naše ime. Jer, oni su taj dan bili časniji dio naše zemlje.
(VisokoIN/Oslobođenje)
