Fata Bektić jedina je žena koja će biti ukopana 11. jula na kolektivnoj dženazi u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. Imala je 67 godina kada je ubijena, a njeni posmrtni ostaci pronađeni su 26 godina kasnije, u junu 2021. godine, prilikom ekshumacije u Potočarima.
Ubijena je od posljedica granate koja je pala u njenoj blizini dok je s porodicom išla prema bazi Ujedinjenih nacija u Potočarima, kao i mnogi drugi Srebreničani koji su se nadali da će tamo naći utočište. Teško se kretala zbog bolesti pa je u trenutku pada granate bila na konju.
Fatina kćerka Behija Rotić jedina je preživjela iz petočlane porodice Bektić. U vrijeme pada Srebrenice imala je 28 godina i živjela je s majkom Fatom, ocem Mehom i sestrama Kadirom i Azom. Niko osim Behije nije dočekao da pronađe i ukopa suprugu i majku. Meho je preminuo 2002. godine, a Behijine sestre u godinama poslije toga.
Behija se prisjetila da su sve vrijeme rata bile u svom selu, ali su padom Srebrenice krenuli prema Potočarima. Nisu mogli ostaviti Fatu, pa je išla na konju. Granata je eksplodirala u njihovoj blizini i Fata je na mjestu poginula. Behiji je i danas teško pričati o tome.
Remzo Rotić, Behijin suprug, ispričao je ono što mu je ranije govorio punac Meho o tom događaju. Granata je pala blizu njih, zemlja ih je posula, Fata je pala s konja i ostala mrtva. Meho i drugi su otišli do UNPROFOR-a da to prijave, a sa njima su došli i pripadnici srpskih snaga koji su vodili mladiće s lopatama i rekli da je tu ukopaju. Meho je molio da je ne kopaju plitko, ali su mu vojnici rekli da se zahvali i na tome, nakon čega su ga pljunuli.
Nakon toga su ih odveli u Potočare. Meho je imao nešto novca jer je prodao tele i novac je sakrio u kutiji šibica. Vojnik koji je bio na ukopu prišao je Mehi i pitao ga ima li para, uzeo mu šibicu i rekao mu da uđe u kamion s kćerkama. Meho je govorio da su ga te pare spasile.
Mnogo godina poslije rata, Remzo je s Behijom i njenim sestrama otišao u Potočare, na mjesto gdje je, kako im je rečeno, bila ukopana Fata. Pronašli su mjesto ukopa oko 200 metara od Potočara, u međi, s bijelim kamenom koji je Meho stavio. Bila je plitko ukopana, toliko da se vidjela i deka. Kasnije su mjesto prijavili nadležnima, a nakon nekoliko godina posmrtni ostaci više nisu bili tamo. Behija je dala uzorak krvi za DNK analizu kako bi se potvrdilo poklapanje s posmrtnim ostacima pronađenim u Potočarima. U januaru 2025. Behiju su pozvali u Tuzlu, gdje je prepoznala opanke s kaišem koji su pripadali njenoj majci Fati.
Posmrtni ostaci sedam žrtava genocida u Srebrenici spremni su za ukop na kolektivnoj dženazi 11. jula u Potočarima. Najmlađe žrtve su dvojica mladića od 19 godina – Senajid Avdić i Hariz Mujić – ubijeni u julu 1995, a konačan smiraj naći će 30 godina kasnije. Ostaci su pronađeni na lokalitetima Liplje, Baljkovica, Suljići i Kameničko brdo. U većini slučajeva radi se o nekompletnim tijelima, pa će neke porodice u zemlju spustiti samo jednu ili dvije kosti.
Hasib Omerović, koji je imao 34 godine kada je ubijen, ekshumiran je 1998, ali porodica ranije nije mogla dati saglasnost za ukop zbog malog broja pronađenih skeletnih ostataka.
U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari do sada je ukopano 6.765 žrtava genocida, dok je 250 ukopano u mjesnim mezarjima. Žrtve potječu uglavnom iz istočne Bosne i Hercegovine: Srebrenice, Bratunca, Vlasenice, Zvornika i Milića. Pronađene su na 150 lokaliteta, među kojima su 77 masovne grobnice. Najmlađa žrtva bila je novorođena djevojčica Fatima Muhić, a najstarija nana Šaha Izmirlić rođena 1901. godine. Još se traga za više od hiljadu žrtava.
Haški tribunal, Sud BiH i pravosuđa Srbije i Hrvatske do sada su osudili 54 osobe na 781 godinu i pet doživotnih kazni zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995. Haški tribunal je osudio 18 osoba, među kojima su Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Zdravko Tolimir, Vujadin Popović i Ljubiša Beara na doživotne kazne, a Radislav Krstić i Drago Nikolić na 35 godina. Sud BiH osudio je 27 osoba na 446 godina, a u Srbiji je osuđeno pet osoba na 68 godina, dok su u Hrvatskoj osuđena dvojica pripadnika „Škorpiona“ na po 15 godina zatvora. Deset optuženih za genocid i dalje je nedostupno pravosuđu BiH.
