Hajmo na trenutak zamisliti ovakvu novinarsku vijest: “Sutra u sarajevskoj ulici Hajrudina Šibe Krvavca neće biti vode.” Šta u ovoj rečenici nije tačno? Šveđanke se odma’ uhvatiše vode, naravno, nekome iz Skandinavije je nezamisliva redukcija vode u glavnom gradu bilo koje, i bilo kakve, pa čak i ovakve, države. Redukcije su u Sarajevu notorna činjenica, dakle nije to u pitanju. Zamka ove zamišljene novinarske vijesti leži u imenu bosanskohercegovačkog režisera. Šiba, naime, nema ulicu u Sarajevu. Gotovo nevjerovatno, ali istinito.
Ili, kada čovjek malo bolje razmisli, nije to toliko čudno. Sarajevo je mali grad, nema dovoljno ulica za sve koji su ih zaslužili. Valjalo je prvo dodijeliti ulice svim pripadnicima Mladomuslimanskog pokreta i njihovim ženama koje su im donosile pitu u zatvor, za Šibu jednostavno nije bilo mjesta. Ipak je Aziza Šaćirbegović svojim djelima više učinila da se za Sarajevo čuje u svijetu nego neki tamo režiser Šiba. I ko je uopšte taj Šiba? Niko i ništa, sudeći po političarima koji dodjeljuju ulice. To što je samo “Valter brani Sarajevo” vidjelo preko 300 miliona Kineza nije važno. Istina je, preko 300 miliona Kineza nikada ne bi čulo za ovaj grad da nije bilo Šibe, ali kao da je to bitno. Više je za ovoj grad uradila Aziza koja je osjetila teret tepsije dok je nosala pite zatvorenim Mladomuslimanima.
Ovih dana, onaj dio savjesne bh. javnosti, obilježava 90 godina od Šibinog rođenja. Kao mladić, sa 16 godina priključio se partizanskom pokretu. Bio je lični kurir komandanta Vladimira Perića Valtera i za vrijeme rata je više puta napuštao okupirano Sarajevo i na taj način bio veza između ilegalaca u Sarajevu i partizana u šumi. Nadam se da je sad svima jasno otkud tematika za njegov najpoznatiji film.
No, ni njegov malodobnički antifašizam nije bio dovoljan da dobije ulicu u Sarajevu. Ako misliš imati ulicu u Sarajevu, moraš ležati u zatvoru. Tu nastaje problem, Šiba je i u zatvoru ležao. I to ne bilo kojem, nego onome najgorem, na Golom otoku. Kada je Jugoslavija došla u sukob s majkom Rusijom, on se, nošen mladalačkim idealima, priklonio ruskoj strani, a na to UDBA nije baš blagonaklono gledala.
Bio je režiser u čijim filmovima se emocija mogla opipati, ali ujedno i režiser koji nije dozvoljavao da i jedan kvadrat njegovog filma bude dosadan. Kada gledam današnje domaće filmove – uglavnom zadrijemam. Kao da je u pitanju žanr naziva sedativ. Za razliku od igranih uspavanki koje nam se danas nude, gledati Šibine filmove bio je istinski doživljaj: Valter, Most, Diverzanti, Eskadrila… Sve su to redom bili filmovi s partizanskom tematikom. Zanimljivo je da je žanr partizanskog filma autentičan izum jugoslovenske kinematografije. Jedan od najzaslužnijih za definisanje tog žanra u svjetskoj kinematografiji bio je upravo naš Šiba.
Emocija i napetost. To su dvije glavne niti koje prožimaju Šibin režiserski postupak. Gledajući njegove filmove, čak i površnom gledaocu brzo postaje jasan izvor njegove filmske poetike. Bili su to vesterni. Dobro i zlo precizno su razdvojeni, a sukob će biti nemilosrdan. Ko sumnja u ovo, neka se samo sjeti posljednje scene, možda i najboljeg našeg filma, Most: Bata Živojinović i Relja Bašić stoje na pustom mostu držeći njemačke šmajsere nisko u rukama, tačno onako kako ih nose kaubojski revolveraši u vesternima. Gledaju se Bata i Relja u oči, traje to, dozvoljava gledaocu i da zažmari cigaretu, a onda potežu oružja i pucaju jedan na drugoga. Nije potrebno napomenuti da je partizan bio brži. On je maršal Erp, Nijemac je odmetnik, a most na kojem se nalaze je OK koral.
Sve ovo samo je djelić o jednom geniju, o kojem bi se mogle napisati stranice i stranice. Međutim, govoriti o Šibi, a ne spomenuti njegov najveći kvalitet bilo bi neoprostivo. Prije svega, Šiba je bio ljudina. Koliko god da ste dobar čovjek, uvijek će se naći neko ko će za vas reći da ste šupak. Rijetki, izuzetno rijetki su ljudi o kojima svi, ali baš svi, govore samo dobre stvari. Nikada nisam čuo niti jednu ružnu riječ o Šibi kao čovjeku, sumnjam da je iko.
Kada sam bio mladić, student, sretnem Šibu na ulici, a on iz džepa izvadi sve para što kod sebe ima u tom momentu: “Uzimaj, znam da ti treba za kafane.” I svaki put tako. A bogami, bile su to fine gute para. Mogao bi prosječan student da se opija mjesec dana. Prosječan student mjesec – ja, jedno dvije sedmice.
