“(Viktor) Jaković impresionira znanjem našeg jezika, što se dovodi u vezu sa činjenicom da je oženjen sarajkom (radi se o Radmili Erić). U razgovoru nije pominjao njeno ime, vjerovatno što je ona Srpkinja, čime bi po njegovoj procjeni izazvao podozrenje kod članova naše delegacije“.
Samo ovih nekoliko rečenica kojima je tada (čini se tokom 1993. godine) prvi bezbjednjak Armije BiH Fikret Muslimović u svojoj šlampavo napisanoj žvrljotini (Sarajka se piše sa velikim a ne malim “S”) upućenoj “tamo gdje treba”, “portretirao” prvog ambasadora Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini Viktora Jakovicha, bile bi dovoljne da ga svaka ozbiljna vlast koja drži do sebe, svoje vjerodostojnosti i digniteta države smijeni i pošalje u “vječna lovišta”.
ŽBIROVA POBJEDA
Ali, nije Muslimović svoje “službene beleške” pisao za ozbiljne i odgovorne “krajnje korisnike”, adresirao ih je na Aliju Izetbegovića, predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ne zna sveznajući i općeprisutni ex-KOS-ovac ime novinara kojeg pominje u svojoj strogo-pov. depeši (istaknutog novinara Oslobođenja Mehmeda Memicu Husića naziva “Kemalom- Kemom Husićem”), ali zato pouzdano zna ime i prezime, nacionalnost supruge američkog ambasadora. Kome je to važno, osim Muslimoviću i njegovim terenskim žbirovima? Pa, onome kome on uredno isporučuje (ne)pismene porcije svježih tračeva, sočnih spletki, peksinih dvorskih intriga, pikantnih glasina. Dakle, Aliji Izetbegoviću. Ko je rigidnom obavještajcu omogućio da mimo bilo kakve civilne kontrole uhodi i denuncira ljude? Bezbeli, onaj ko se nalazio na vrhu državne piramide zadužene za civilnu kontrolu razobručenih, pretilih JNA-ovskih oficirčina, nenaviknutih na kontrolu, po višedecenijskoj inerciji servilnih samo vladajućoj Partiji (SKJ, ili SDA, svejedno) i njenom “doživotnom predsjedniku”. Dakle, Alija Izetbegović.
Depeše, informacije, saznanja… iz raskošnog ratnog opusa obavještajno-denuncijantskog skribomana Fikreta Muslimovića koje u nastavcima posljednjih dana objavljuje “Dnevni Avaz”, imaju smisla samo onoliko koliko su danas i ovdje aktuelne, a aktuelne su samo ukoliko se reduciraju na raspravu (isključivo) o njihovom autoru, a ne prošire na adresu na koju ih Muslimović preispoljno godinama distribuirao. Dakle, o Aliji Izetbegoviću.
Treba donekle uvažiti dosljednu lojalnost “savjetnika” “Avaza” Fahrudina Radončića koji godinama ponavlja da nikad ništa ružno neće napisati, niti izgovoriti protiv “rahmetli predsjednika Alije”. Ali je istovremeno nepravedno i netačno fakturisati Muslimovićevo višedecenijsko nekontrolirano obavještajno vršljanje po vojnom i civinom polju isključivo Bakiru Izetbegoviću. A sve to da bi se “dokazalo” da je Izetbegović-junior onaj fantomski “Šćepo”, suradnik KOS-a ubačen od agresora da destabilizira odbranu BiH i posvađa njeno rukovostvo. Bakir je “Šćepo” samo malo više, ili nešto malo manje, dakle nikako, od ovog potpisnika, kojeg je Radončićeva medijska klika godinama titulirala tim od upotrebe otrcanim “kodnim imenom”, da bi eto, na kraju odustala u ime “višeg cilja”: Alijinog sina Bakira.
AUTOKRACIJA – “MEHKA KO DUŠA”
Muslimovićeve depeše (koje su u novine, očito stigle preko Haaga gdje ih je proslijedila odbrana jednog armijskog generala, suđenog i oslobođenog za ratne zločine) važan su, možda i nezaobilazan ključ za razumijevanje tehnika i metoda koje je koristio Alija Izetbegović za prakticiranje i održavanje njegove “mehko-autokratske” vlasti. Šef armijskog obavještajno-bezbjedonosnog sektora Muslimović radi samo ono što od njega očekuje njegov civilni komandant; ne, dakle, Predsjedništvo BiH koje je to po zakonu i ustavu, nego njegov predsjedavajući, primus inter pares, Izetbegović. Poput hrvatskog poglavara Franje Tuđmana koji je fanatično bio opsjednut snimanjem i stenografisanjem razgovora u svom uredu, što je mnogim njegovim sugovornicima i gostima došlo glave (u Haagu, prije svega) tako i Izetbegovićeva ovisnost u tajnim, povjerljivim depešama ima bezmalo patološki karakter. Kao da Muslimović svojim jednosmjenim papirnatim komuniciranjem hrani nezajažljivu “navučenost” svog znatiželjnog šefa, njegovu kolekcionarsku potrebu za sve novijim “muštulucima”, tračevima, neprovjerenim informacijama, proizvoljnim smatranjima, pa čak i koliko-toliko ozbiljnim analizama…
Naravno da ta vrsta komuniciranja između vojnog i civilnog segmenta vlasti u miru, a osobito u ratu, jeste uobičajena i neophodna, problem nastaje kada se provjeri koliko i da li uopće te depeše služe svojoj osnovnoj svrsi, pravilnom i potpunom informiranju nosilaca vlasti, koliko im pomažu u procesu donošenja odluka. U konkretnom slučaju, komunikacije između Muslimovića i (Alije) Izetbegovića, teško je zaključiti da li su informacije koje posljednjih dana kolaju po medijima imale ikakvu upotrebnu vrijednost, jer ih nisu pratile nikakve konkretne, vidljive, konzekventne akcije usmjerene na rješavanje problema na koje se ukazuju.
Da se ne gubimo u teoretskom “peglanju”, evo jednog nasumično izabranog primjera koji reljefno ilustrira kako Izetbegović “kapitalizira” povjerljive informacije kojima ga šopa Muslimović. I koliki je njihov utjecaj na donošenje (njegovih ličnih) odluka.
RASIM DELIĆ, VISOČKI PREDSTAVNIK
“Prema izjavama više lica proizilazi: da je Delić Rasim koristeći službeni položaj u Logistički centar Visoko zaposlio veći broj članova svoje i suprugine familije (i svog sina i muževe svojih svastika), da je sebi, svom bratu i zetu obezbijedio po jedan stan u Visokom, uz napomenu da mu je dodijeljen i stan u Sarajevu”.
Ovako Muslimović portretira Rasima Delića, po svemu sudeći, tokom prve ratne godine koju ovaj provodi u Visokom kao desna ruka Hadžije Halida Čengića u Glavnom logisitičkom centru Armije BiH (GLOC-u).
U citiranoj informaciji se redaju i drugi primjeri Delićevog devijantnog djelovanja i pobrajaju njegove nevojničke karakteristike.
Muslimović piše da je Delić “nakon izvršene blokade grada Doboja iz istog uspio u Visoko prevesti ličnu imovinu, jer ima stan i u Doboju, da je među borcima i oficirima, kao i među stanovnicima Visokog izgubio ugled jer se ponaša konformistički, tako da je nezainteresovan za borbena dejstva, često boravi u kafanama, a u svoj stan je paralenom vezom instalirao satelitski telefon koga ima i u kancelariji…”
Ako prihvatimo da je značajan dio ovih “atributa” koje “krase” Rasima Delića (nepotizam, koristoljublje, suradnja sa agresorom, opstrukcija ratnih dejstava…) tačna, (a za neke sam se boraveći u Visokom i razgovarajući sa vjerodostojnim ljudima uvjerio da jesu) šta nakon primitka ove depeše poduzima Alija Izetbegović. Kako sakcionira Delićevu nedolično “gubljenje ugleda” i “često boravljenje u kafanama”? Tako što ga uskoro postavlja za komandanta Armije BiH! Zašto on to radi? Najlakše bi bilo odgovoriti jer je pod pritiskom druge najmoćnije familije u Bošnjaka, oca Halida i sina mu Hasana Čengića. Ali to nije potpuno odgovor: Izetbegović, baš kao i Čengići, rado prihvataju suradnju sa suspektnim, proždrljivim ljudima, jer je takve, rovite i kompromitirane ništa lakše nego držati pod kontrolom, ucjenama, s jedne i nagradama sa druge strane.
(Uzgred, da li je ikome poznata ijedna vojska u povijesti čiji je civilni zapovjednik bio dezerter(Izetbegović), čiji je ministar odbrane oslobođen vojske (Hasan Čengić), a komandant-ratni zarobljenik (Rasim Delić)?!
Sličan obrazac kadroviranja na visoke dužnosti nalazimo i na nizu drugih primjera obuhvaćenih Muslimovićevim informacijama. U martu 1993. on upoznaje “krajnjeg korisnika” povjerljivih depeša da u jednom sarajevskom stanu tadašnji načelnik sarajevske policije Bakir Alispahić derneči u društvo sumnjivih osoba, poput komandanta ukrajinskog bataljona UNPROFOR-a. U to vrijeme prema tvrdnjama nekih zapovjednika Vojne policije, Alispahića su navodno oni i hapsili zbog ilegalnog “poslovanja” sa Ukrajincima. I kako je reagirao “Korisnik” Izetbegović? Naravno, nekoliko mjeseci kasnije Bakir Alispahić je promaknut u ministra MUP-a Bosne i Hercegovine. Od tada, pa do kraja rata on je zajedno sa “konformistom” Rasimom Delićem bio redovna, nezaobilazna pratnja Aliji Izetbegoviću na njegovim pohodima po “slobodnim teritorijama”.
ALIJINE ŠALE I AUGIJEVE ŠTALE
Muslimovićeve depeše su raspršile jednu od steretopiziranih, odomaćenih fraza profesionalnih zaštitnika lika i djela Alije Izetbegovićeva, kojom se njega amnestira od svih (navodno “sporadičnih”) nepočinstava, pljačke, zločina, kršenja ljudskih prava, jer on tobože “nije ništa znao”, “radilo mu se iza leđa” i “krivi su oni oko njega”. Jasno je sada, a pametnima i odgovornima je bilo i mnogo ranije, da je Izetbegović sve znao i o svemu bio blagovremeno, ponekad i možda i tendenciozno i nepotpuno informiran, kao i da je “one oko njega” birao on i to metodom negativne selekcije, kao u slučajevima Delića i Alispahića.
Izolirani medijski pokušaji, poput ovog “Dnevnog Avaza” ili političko targetiranje Fikreta Muslimovića kao “centralnog KOS-ovog” igrača, na čemu posljednjih mjeseci istrajava ministar Elmedin Konaković, nemaju nikakavog osim jednokratnog populističkog efekta.
Muslimovića ima smisla tretirati nikako drugačije nego kao i Rasima Delića, Bakira Alispahića, Selmu Cikotića, Fikreta Prevljaka, Sakiba Mahmuljina i, naravno, Bakira Izetbegovića… kao dio jedinstvenog korpusa žalobne, toksične političke ostavštine Alije Izetbegovića. Prema kojoj se ima smisla i potrebe odnositi onako kako je mitski antički junak Heraklo postupio prema prljavim, nečišćenim, nepodnošljivo zagušljivim štalama kralja Augeja: porušio je zidove i usmjerio dvije rijeke koje su za samo jedan dan odnijele prljavštinu i ostavile iza sebe plodnu zemlju…
SENAD AVDIĆ / Slobodna Bosna
