Milica Džafić, vlasnica posljednje vodenice na rijeci Fojnici u naselju Buci kod Visokog, koje je bilo poznato po velikom broju vodenica, u vodenici je počela raditi pretkraj devedesetih godina.
Uz vodenicu je živjela dvadesetak godina, a tradiciju porodice Džafić nastavila je i kao navjesta. Muž joj je poginuo u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, a kada je svekra počela izdavati snaga, ona i njeno četvero djece odlučili su vodenicu, koja je sada stara gotovo 100 godina, održati aktivnom.
Vodenicu na lijevoj obali Fojnice na putu Visoko – Kiseljak, kupio je Nazif Džafić, otac njenog svekra Nezira, od države. Tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
U to doba vodenica je bila zadružni mlin koji je imao radnike, a koji su čuvali pripadnici državne sigurnosti. Pratili su koliko žita ulazi, a koliko samljevenog izlazi.
Tada, u vodenici koja je do danas zadržala originalni izgled i elemente, žito je mljelo pet kamenova. Danas je svih pet ispravno, ali žito melje jedan, povremeno i kratko.
“Rad vodenice, u prosjeku, sveo se na kilo, dvije žita dnevno”, kaže Džafić i dodajući da mlin pokrene bez obzira na to što neko dođe i samo s nekoliko kilograma kukuruza.
Sjeća se kada su u Džafića mlin ljudi konjima dovlačili velike količine žita. Sjeća se da je mlin radio neprestano, 24 sata, sedam dana u sedmici. No, pretkraj osamdesetih godina potrebe za mlinom bile su svedene na minimum. Gotovo kao i danas.
Međutim, za vrijeme rata u BiH od 1992. do 1995. godine, mlin je ponovo bio aktiviran u punom kapacitetu, ponovo je radio 24 sata. U Džafića mlinu su radili Milica, njen svekar i brat od muža, a poslije rata interesiranje za mlinom ponovo je svedeno na minimum. Ratnih godina mljelo se što nikada ranije nije: grah, grašak, leća, riža i sve što su ljudi smatrali da može služiti u prehrani.
Odmah poslije rata, vodenicu i sve aktivnosti u njoj i oko nje mogla je raditi Milica Džafić uz pomoć svoje djece. Sinovi vanjske i teže poslove, a kćerke, lakše poslove kao što je sipanje žita, dočekivanje mušterije i mljevenje.
“Situacija je još ista, žene rade unutra, a teže poslove rade muški. Svi smo tu, posao u vodenici nas vezuje”, dodaje Milica.
Osim betonske brane, stara zadružna vodenica ostala je netaknuta, mljela je u tri državna sistema, i mogla bi još, bez restauracije, ali nema posla. Nema ni za druge vodenice uzvodno i nizvodno na Fojnici. Sve one su već napuštene, njihove ostatke zapljuskuje voda.
“Kako stari ljudi, koji su držali te vodenice umiru, umiru i one za njima. Njihova djeca ne nastavljaju tradiciju jer od vodenice se ne može živjeti. Vodeničar, jedino, nije gladan”, rezignirano kaže Džafić, piše Fena.
Zadovoljna je što još niko nije došao na ideju da na Fojnici postavi branu ili snagu vode, u potpunosti, iskoristi za industrijske svrhe.
(VisokoIN)
