O nestajanju bosanskohercegovačkog naroda, bilo negativnim prirodnim prirastom, bilo – posebno – masovnim iseljavanjem, često se govori i piše. S obzirom na važnost tog problema, to često je možda premalo. Činjenica da je primjerice u 2019. u našoj zemlji bilo 10.469 više umrlih nego rođenih, a da je u posljednjih sedam godina iz zemlje iselilo više od 300.000 ljudi, temeljna je činjenica naše zemlje i pokazatelj uspjeha njezinih politika. Promatrajući ponašanje političara koji na različitim nivoima vode ovu zemlju, stiče se dojam da oni toga baš i nisu svjesni.
Piše: Franjo ŠARČEVIĆ
Posebno je taj problem izražen kod bosanskih Hrvata, koji su na putu da ne „polako, ali sigurno“ već „brzo i sigurno“ nestanu iz svoje zemlje ili budu svedeni na zanemarivu manjinu. Podaci o broju katolika (a taj broj je približno jednak broju Hrvata i bolje odgovara stvarnom stanju od rezultata s posljednjeg Popisa stanovništva) koje krajem svake godine prikuplja Vrhbosanska nadbiskupija kroz svaku od svojih preko 150 župa u kojima se revnosno bilježi brojno stanje – a koja se proteže na širokom prostoru od Rame preko Srednje Bosne, Sarajeva pa sve do Posavine – pokazuju da pregovarači oko izbornog zakona, Predsjedništva i Doma naroda, koji se svatko radi svog političkog šićara „brinu“ za bosanske Hrvate, mogu sačekati još koju godinu pa više neće ni biti jednog od predmeta razgovora.
Brojevi – objavljivani u časopisu Vrhbosna početkom svake godine – govore sami za sebe. Godine 1991. na prostoru Vrhbosanske nadbiskupije živjelo je 529.049 katolika, a na koncu 2020. godine njih 129.189. Njih gotovo 76% je nestalo iz Bosne! S obzirom na rat i etnička čišćenja, godina 1991. nije najreferentnija da opiše ono što se događa u 21. stoljeću. Godine 2013. na tom prostoru je živjelo oko 198.000 katolika, 2019. godine njih 137.991. Dakle, u 7 godina ih je nestalo 35%, a tokom 2020. broj se smanjio za više od 6% u odnosu na kraj 2019.
Stanje je loše u svim „vrhbosanskim“ dijelovima, i onima gdje su katolici u većini, kao i u onima gdje su u manjini. U cijelom dekanatu Rama, koji obuhvaća prostor cijele općine Prozor-Rama i još malo šire, ostalo je 7.832 katolika. Za usporedbu, na kraju 2019. bilo ih je 8.130, 2014. godine 9.672, a 2007. godine 10.297.
U dekanatu Sarajevo, koji obuhvaća cijeli prostor Kantona Sarajevo, Pale i Goražde, 2014. godine je živjelo 12.370 katolika. Godine 2019. taj je broj iznosio 8.916, da bi na kraju 2020. pao na 8.258.
U dekanatu Tuzlu, koji obuhvaća cijeli prostor Tuzle s okolicom te Lukavac, Živinice… 2007. je živjelo gotovo 19.000 katolika, 2014. oko 14.500, 2019. oko 10.500, a 2020. tek 9.293 katolika.
Na širem travničkom području broj je u posljednjih 10 godina pao za oko 8.500, na brčanskom prostoru se gotovo prepolovio, kao i u ostatku Posavine. I tako dalje i tome slično.
Perspektive i projekcije budućnosti su još gore kad se pogleda broj novorođene djece na tom prostoru. Nadbiskupija, zapravo, bilježi broj krštene djece, ali s obzirom na katoličku praksu koje se najveći broj Hrvata pridržava, taj broj je tek nešto manji od broja novorođenih.
Na području dekanata Sarajevo taj broj iznosi cijelih 28 (naspram 289 umrlih). U Varešu 3 (naspram 84 umrla), u Bugojnu 10 (naspram 93 umrla), u cijelom gradu Zenici 6 (naspram 205 umrlih), na cijelom području dekanata Derventa, u ukupno 15 župa u Republici Srpskoj, 3 djece (naspram 129 umrlih), na širem tuzlanskom području 16 (naspram gotovo 400 umrlih), i tako dalje. Malo bolje se drže Rama i neke općine u srednjoj Bosni, poput Kiseljaka, Kreševa, Novog Travnika, ali je i u svima njima negativan prirodni priraštaj i preostalo stanovništvo je sve starije. Ukupno je na cijelom prostoru Vrhbosanske nadbiskupije tokom 2020. kršteno oko 1000 djece, a umrlo je skoro 4000 ljudi.
Nastave li se ovi trendovi iseljavanja i umiranja starih (a stari će umirati, ta šta će drugo), dakle sve su prilike da se hoće nastaviti – jer što mlađe ljude s putovnicama države iz Evropske unije zadržava na ovom nesigurnom i propalom prostoru, broj katolika/Hrvata na tom prostoru će uskoro pasti ispod 100.000, a nije teško pretpostaviti kako će se stvari kretati dalje.
Bosanski Hrvati tako svoje nacionalno i građansko pitanje rješavaju na tužan način, napuštanjem svoje zemlje i odlaskom u zemlje Evropske unije. Svi oni čovići s jedne i izetbegovići i komšići s druge strane, oni koji pregovaraju između ostaloga i oko njih, njihovih kolektivnih i individualnih, etničkih i građanskih prava, sve tobože zabrinuti za njihov politički i svaki drugi status, a nastojeći ih iskoristiti kao poen više u svojim vlastožednim nadgornjavanjima, trebaju se zapravo samo još dogovoriti kako da ih sahrane. Neka bar to, ako je moguće, bude dostojanstveno.
