Nijaz Duraković (Stolac, 1. januara 1949. – Sarajevo, 29. januara 2012.) bio je bosanskohercegovački političar, univerzitetski profesor i jedan od ključnih aktera političke tranzicije Bosne i Hercegovine s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina. Ostao je upamćen kao posljednji predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine i prvi predsjednik Socijaldemokratske partije BiH, te kao jedan od nosilaca transformacije Saveza komunista BiH u modernu socijaldemokratsku stranku.
Rođen je u Stocu, u porodici Hakije i Ćamile Duraković. Osnovnu školu završio je 1963. godine, a gimnaziju 1967. u rodnom gradu. Već kao srednjoškolac pristupio je Savezu komunista BiH. Studij je nastavio na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na Odsjeku za sociologiju, gdje je diplomirao 1971. godine. Magistrirao je 1975., a doktorirao 1979. godine. Akademsku karijeru započeo je kao asistent, iste godine kada je doktorirao izabran je za docenta, zatim za vanrednog profesora 1984., a 1986. godine i za redovnog profesora. Tokom karijere objavio je 16 knjiga te više od 200 studija i istraživačkih radova iz oblasti sociologije, političkih sistema i međunarodnih odnosa.
Na političku scenu ušao je u trenutku dubokih promjena u jugoslovenskom društvu. Za predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista BiH imenovan je 29. juna 1989. godine, a već naredne godine postaje i član Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije. Uoči rata bio je jedan od zagovornika transformacije Saveza komunista BiH u demokratsku političku stranku. Kao predsjednik CK SK BiH, vodio je proces transformacije u Savez komunista BiH – Stranku demokratskih promjena, koja je kasnije, na kongresu u decembru 1992. godine, preimenovana u Socijaldemokratsku partiju BiH.
U vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bio je kooptiran u ratno Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine, kao predstavnik bošnjačkog naroda, zajedno s Alijom Izetbegovićem. U Predsjedništvu je ostao do 1996. godine. Na čelu SDP-a BiH nalazio se do 1997. godine, kada stranku preuzima Zlatko Lagumdžija. Nakon toga ostaje član Glavnog odbora i Predsjedništva SDP-a, ali ulazi u politički sukob s novim rukovodstvom, što je 2002. godine rezultiralo njegovim napuštanjem stranke.
Na općim izborima 1998. izabran je za zastupnika u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH. Na izborima 2000. nije se kandidirao, ali je 2002. godine, iako još formalno član SDP-a BiH, bio nosilac združene liste Stranke za BiH i izabran za zastupnika u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Nakon izbora podnio je ostavku na sve stranačke funkcije i napustio SDP. Godine 2006. pridružio se Socijaldemokratskoj uniji BiH (SDU), a kasnije je izabran i za člana njenog Predsjedništva. Na općim izborima 2010. bio je nosilac liste SDU-a za Parlamentarnu skupštinu BiH, ali nije osvojio mandat.
Nijaz Duraković preminuo je u Sarajevu 29. januara 2012. godine. Iza sebe je ostavio značajan akademski i politički opus, među kojim se izdvajaju knjige Prokletstvo Muslimana (1993), Savremeni politički sistemi (1999), Uporedni politički sistemi (2007) i Međunarodni odnosi (2009).
