Kod spomenika i kosturnice u selu Zalazje danas je obilježena 31 godina od stradanja 69 srpskih civila i vojnika na Petrovdan 1992. godine u srebreničkim selima Sase i Zalazje i bratunačkim Biljača i Zagoni. Radivoju Zekiću ubijena su tri brata. Jednog nikada nije pronašao. On i njegova supruga Mileva, iako su stari, planiraju otići iz BiH. “Nema života ovdje”, poručuju.
Radivoju je ubijeno 10-ak članova porodice. Neke je pronašao, neke još nije. Kako kaže njegova supruga Mileva, ubijeni su u selima u zasjedi, a neki na Petrovdan.
“Nemamo nikakva sjećanja, nema života ni za ove koji su ostali živi. Ode nam omladina na stranu. Stara sam, ići ću i ja. Nema života”, kazala je Mileva.
Radivoje kaže kako za njegove ubijene nema pravde i da nema nade da će je doživjeti.
“Nemamo nade ni da ćemo kosti naći. Trojica braće (od oca i strica, op.a.) su mi ubijena Ilija, Marko i Radovan. Marko nikada nije nađen”, kazao je pokazujući na groblja.
Iako nikada nije nađen, Markovo ime se nalazi na spomeniku kako bi mu barem na ovom mjestu zapalili svijeću i pomolili se.
Branimir Kojić, predsjednik Skupštine organizacije porodica zarobljenih i nestalih civila RS kazao je kako svake godine ponavljaju isto: “Ovo je zločin bez kazne.”
“Ako imamo podatak da su za zločine u Podrinju osuđena četiri lica na 29 godina, za Bratunac 0 godina zatvora, za Srebrenicu jedno lice na tri godine – to vam jasno pokazuje da Sud i Tužilaštvo ne rade ništa. Vrijeđa nas što niko od međunarodnih zvaničnika ne dolazi ovdje. Da dođu, ne bismo ni znali kako da se ponašamo nema ih 31 godinu”, kazao je Kojić.
