Marinaleda je gradić u Andaluziji na jugu Španije koji na površini od 25 kilometara kvadratnih broji oko 2.700 stanovnika.
Stanovnici Marinalede ne boje se da izraze svoja politička uvjerenja. Umjesto blještavih reklama i brendova – ulična umjetnost u obliku grafita i murala sa porukama podrške i solidarnosti sa zemljama poput Kube i Venecuele.
Ulice nose nazive slavnih boraca za radnička prava kao što su Federico Garcia Lorca i Pablo Neruda.
Dok se ostatak Španije bori sa domaćom oligarhijom i stranim bankama koje su preuzele zemlju, odluke u ovom gradiću donose se direktno demokratskim putem na nedeljnim sastancima koje obično posjećuje oko 300-400 ljudi. Dok je nezaposlenost u Španiji dostigla stopu od 27 odsto u Marinaledi je ostvarena gotovo puna zaposlenost.
Do sada je izgrađeno oko 350 kuća, a u iduće dvije godine trebalo bi da se izgradi oko još 250. Prosječna mesečna plata za zaposlene iznosi 1.200 eura mjesečno. Možda vam se ne čini puno, ali kad se pogleda cijena stanovanja koja kod njih iznosi 15 eura mjesečno, jasno je da se sa takvom platom može sasvim pristojno živjeti.
Grad takođe osigurava pristup besplatnom internetu. Fascinantan je i sportski sadržaj u ovom gradu sa jedva 2.000 stanovnika – dva fudbalska terena, košarkaški teren, teren za tenis, skvoš i odbojku, bazen. Svi su oni besplatno na raspolaganju stanovnicima (osim bazena za koji se plaća godišnja naknada). Marinaleda ima i svoju crkvu, ali je učestvovanje u crkvenim aktivnostima je veoma slabo.
U ovom gradu ljudi sami sebi grade kuće, a jedan od njih je i David Gonzalez Molina. Nakon što je najmanje dvije godine proveo kao registrovani građanin Marinalede, od lokalnih vlasti dobija materijal potreban za izgradnju kuće, a tek nakon što je izgradi počeće da plaća 15 eura mjesečno toj istoj vladi kako bi se refundirali troškovi korištenog materijala.
Naravno, budući da ne znaju svi da grade kuću, vlasti u pomoć šalju profesionalne građevinare i arhitekte koji pomažu u izgradnji. Kuće se ne mogu prodati, čime se sprečava mogućnost profitiranja. Jednom mjesečno u gradu se obilježava tzv. Crvena sedmica kada neko na plenumu iznese ideju o tome kako bi grad mogao postati još bolji ili lepši. Ukoliko ideja bude prihvaćena, volonteri obave taj posao. Nekad se radi o čišćenju ulica ili popravkama na kućama.
Grad ima i svoju vlastitu televiziju i radio kanale, a nedavno je gošća u studiju bila i sama Che Guevarina kćerka. Policija ovdje ne postoji.
”Prema španskom zakonu, mi bismo, prema broju stanovnika trebalo da imamo između četiri i sedam policajaca. Ali, mi ih ne želimo ovdje. Jer, baš zato što se sve zasniva na dobrovoljnoj bazi, jer se zajedno borimo i zajedno krojimo naše živote, postoji vrlo visok stepen koegzistencije ”– objašnjava gradonačelnik.
