Pusto je i tužno planinsko selo Krušev Do, šezdesetak kilometara od Srebrenice. Pusto jer se ovdje od prijeratnih 400 stanovnika vratilo tek njih tridesetak, tužno jer se nema ko vratiti… Više od pola ih je pobijeno u genocidu. U svakom domaćinstvu ubijene su najmanje po dvije mlade osobe.
Leševi na putu
Najveća je tuga u kući Habibe Špiodić (86), kojoj su dušmani ubili dva sina, snahu i dvoje maloljetnih unuka. Jedan sin, snaha i unučad ubijeni su 1992. kada su pokušavali iz Krušev Dola pobjeći u Srebrenicu, dok je drugi sin ubijen u genocidu jula 1995.
– Selo graniči sa Srbijom. Te 1992. godine preko Drine počeše danju i noću bacati granate. Uzesmo nešto hrane, stegosmo obuću i preko šuma cijelo selo krenu u pravcu Srebrenice. Granatiraju sa svih strana, a putem leševi ljudi i stoke. Ni sama ne znam kako smo došli do Srebrenice. Kada smo se brojali, nema pola sela – sjeća se starica Habiba.
Kaže da su nekoliko dana čekali kada će ostali stići preko šume u Srebrenicu. Sposobni muškarci vraćali su se da ih traže, ali mnogi od njih nisu preživjeli. U šumi su ubijani granatama ili u zasjedama.
– Prođe dvadesetak dana kad se pronese vijest da su na tom putu poginuli mnogi. Niko mi ne govori za moje najmilije – kazuje ova majka.
Danima se uplakana Habiba raspitivala za sinove Refika (1960.), Rifeta (1966.), Safeta (1964.), snahu Tidžu (1967.), petogodišnjeg unuka Adisa i jednogodišnju unuku Adisu.
– Sinovi Rifet i Safet kasnije se pojaviše, a Refika, snahe i unučadi nema – s uzdahom nastavlja.
Pucanj u maksume
Poslije je saznala su joj sina Refika, snahu i unučad ubili u planini Sušica u zasjedi.
– Zar su mogli dušmani pucati i u maksumčad – pita se majka Habiba, dodajući da njihove kosti još nisu pronađene.
Nažalost, padom Srebrenice u julu 1995. godine, preko šuma nije prošao ni Rifet. Samo su njegove kosti pronađene i ukopane u Memorijalnom centru Potočari.
Daleko su, sinko, Potočari
Habiba se s jedinim preživjelim sinom Safetom vratila u svoj Krušev Do, koji pripada Mjesnoj zajednici Luka. Iz Zenice joj često dođe kćerka Cura Šehić, poradi montažnu kućicu, opere veš i bratu pomogne na poljskim poslovima. Stalno misli na svoje najmilije. Kaže, jedino kada spava, ne misli na njih. To ju je povuklo da se 2007. godine vrati na svoje ognjište.
– U Memorijalni centar Potočari rijetko idem. Godine su, a kada odem, razbolim se, a daleko su, sinko, Potočari od Krušev Dola. Ostaje mi da još ovo malo života provedem u svom selu s bolom i tugom, u nadi da će za mog života biti pronađene kosti sina, snahe i unučadi – kaže majka Habiba.
