Bosanskohercegovačka politika ima jedan stabilan žanr koji nikada ne izlazi iz mode.
Zove se: politički odlazak iz SDA. To nije politički program. To je ritual.
Ustaneš jednog dana kao visoki funkcioner SDA, odeš pred kamere i saopštiš javnosti da si upravo shvatio da stranka više nije ono što je bila 1990. godine. Da su principi nestali. Da je sistem zarobljen korupcijom. Da se više ne može disati.
I javnost, koja je to čula već sto puta, pristojno klimne glavom. A onda se desi ono pravo.
Napravi se nova stranka. Sa novim imenom, novim logom i starim ljudima. I još starijim političkim navikama.
U posljednjih dvadesetak godina iz SDA je nastalo nekoliko parlamentarnih stranaka: NES, PDA, NiP, Naprijed, Crvene linije i još nekoliko političkih pokušaja koji su trajali kraće od prosječnog koalicionog sporazuma u BiH.
Svi su imali isti početak. I gotovo isti nastavak. Odlazak u ime principa. Ulazak u ime vlasti.
NES – revolucija koja voli fotelju
NES je nastao kao A-SDA, iz pobune cazinskih kadrova protiv centrale SDA. Narativ je bio poznat, Sarajevo ne razumije Krajinu, principi su izdani, vrijeme je za promjene.
Promjene su stigle. I vrlo brzo naučile gdje se sjedi. NES je od početka imao jednu političku osobinu koja ga nikada nije napustila – izuzetnu sposobnost da prepozna vlast.
Principi su tu bili više dekor nego kompas. Kada se formira većina, NES je unutra. Kada se mijenja vlast, NES se prilagođava. Kada se govori o ideologiji, NES šuti i gleda raspored mandata.
Krajina je ostala Krajina, sa svim svojim neriješenim projektima, dok je politička energija potrošena na ono najvažnije pitanje, ko je danas na redu za pregovore.
PDA – rudnik kao politička ideologija
PDA je priča koja nikada nije ni pokušala da se sakrije iza velikih političkih parola.
Sve je bilo jasno od početka. Mirsad Kukić i politička moć u Tuzlanskom kantonu, posebno Banovićima, gdje je politika i nastajala i završavala u istom krugu utjecaja. Zvanično, neslaganje sa SDA. Praktično, neslaganje oko kontrole.
PDA je od tada razvila vrlo precizan politički refleks uvijek biti blizu vlasti, bez obzira ko je vlast. U tom smislu, PDA nikada nije imala dilemu. Dilemu su imali samo posmatrači.
Naprijed – kada se sistem kritikuje iz sistema
Šemsudin Mehmedović je iz SDA otišao uz već standardni paket objašnjenja. Nije otišao iz politike. Samo je promijenio poziciju u sistemu. Njegov politički put nakon toga pokazuje jednu zanimljivu osobinu domaće scene, moguće je istovremeno kritikovati vlast i biti njen dio.
Kritikovati disbalans, dok učestvuješ u većini. Govoriš o principima, dok sjediš u aranžmanu koji se zasniva na političkoj aritmetici, a ne na principima. To je nova disciplina u BiH politic,i opozicija iz vlasti. Razvio je sarjevski AfD, primjenjuju i drugi.
NiP – od moralne pobune do pakta s vragom
Narod i pravda Elmedina Konakovića nastao je kao politički odgovor na sve ono što je SDA navodno postala. I uspio je. Ušao je u vlast. Na svim nivoima gdje je to bilo moguće. I tu nastaje problem svake “uspješne alternative”. Kada alternativa postane dio sistema, više nije jasno šta je alternativa, a šta sistem.
Konaković je u tom smislu postao simbol jedne specifične političke transformacije: od kritičara do ključnog igrača u istoj igri.
I dok se politički fokus često zadržava na SDA kao glavnom protivniku, sve više izgleda da je SDA ostala okvir u kojem se definišu svi ostali. Čak i oni koji su je napustili.
Crvene linije – unuče političkog raskola
Kemal Ademović i njegov put od SDA do NiP-a, pa dalje do Crvenih linija, najbolje pokazuje koliko je politička scena postala fluidna. Ili preciznije – nestabilna. Stranke više nisu politički domovi. Postale su političke stanice.
Uđeš, izađeš, presjedneš, promijeniš voz. I nastaviš istim putem, samo pod drugim imenom.
Crvene linije su još jedan pokušaj da se pronađe politički prostor između velikih blokova, ali u realnosti gdje se prostor stalno sužava, takvi projekti vrlo brzo postaju ili fusnota ili politička šala.
Kada se sve sabere, NES, PDA, NiP, Naprijed i Crvene linije imaju vrlo malo međusobne sličnosti u narativu.
Ali imaju jednu ključnu zajedničku tačku. Svi su nastali iz iste političke rečenice. “SDA više nije ono što je bila.”
I svi su završili u istoj političkoj praksi. “Gdje smo u vlasti?”
Razlika između početka i kraja tih priča je upravo ta kratka, ali ključna distanca između principa i pozicije. U toj distanci su nestajale sve velike rečenice. I ostajale male političke kalkulacije.
Zato izbori 2026. neće biti samo političko pitanje. Biće i pitanje pamćenja. Koliko dugo traje političko sjećanje u zemlji u kojoj se isti obrazac ponavlja već dvije decenije.
Jer na kraju, nijedna od ovih stranaka nije nastala da bi promijenila Bosnu i Hercegovinu. Nastale su da bi promijenile svoju poziciju u njoj. A to nije isto. I nikada nije bilo.
Zbog toga, najveća izborna dilema Bošnjaka neće biti ideološka. Svest će se na pitanje ko su ovi ljudi danas i ko će biti sutra, piše Patria.
