Nekoć zaraćene Hrvatska i Srbija ostale su čvrsto utaborene na jednostrano definiranim pozicijama, bez pijeteta spram stradanja druge strane. Takav odnos svakako odgovara nacionalnim elitama koje ga potenciraju.
Uoči obilježavanja 27. godišnjice hrvatske vojno-redarstvene Oluja, na dvjema nekoć zaraćenim stranama iznova su se artikulirale pripadajuće vizure spram tog događaja. Ili, točnije, dodatno se učvršćivalo na suprotstavljenim pozicijama, dandanas nepomirljivima. Hrvati gotovo unisono doživljavaju Oluju kao jednoznačni oslobodilački pothvat i konačnu pobjedu nakon četiri godine rata i srpske okupacije velikog dijela zemlje. Srbima pak Oluja ne znači samo poraz, nego i opći egzodus goleme većine njihova naroda iz RH.
Na obje strane u većini slučajeva i dalje se govori mahom o ratnim zločinima onih drugih, bez dostatne spremnosti na suočavanje s vlastitom krivnjom. Predstavnici hrvatskih Srba u međuvremenu su ostvarili razmjerno uspješnu političku suradnju, tj. koaliciju s vladajućim HDZ-om u okviru Vlade RH. Ipak, odnos između Hrvatske i Srbije posljednjih godina ne bilježi napredak, naprotiv – malo kad u ovom stoljeću je bio tako napet. Valja pritom napomenuti da sve obuhvatnija globalna kriza, ekonomska i sigurnosna, u najmanju ruku pospješuje sukob i održava ga na snazi.
Trajna legitimacija nacionalnih elita
O tome smo razgovarali s dvojicom hrvatskih filozofa s osobitim fokusom na politiku i povijest, Borisom Budenom i Jaroslavom Pecnikom. „Ono što ljude na području bivše Jugoslavije naizgled razdvaja – njihovi međusobno suprotstavljeni nacionalizmi – u stvari ih ujedinjuje možda još efikasnije no bivša zajednička država“, nalazi Buden, teoretičar i publicist s adresama življenja i rada u Berlinu i na Korčuli. On tako smatra da je između Hrvatske i Srbije zavladao duh dominacije i eksploatacije koji se hrani i neprestano obnavlja nepomirljivim razlikama.
„Zato je iluzorno očekivati da će oni ikada pronaći zajednički jezik u svom odnosu prema zajedničkoj prošlosti. Naprotiv, njihovi uzajamno isključivi povijesni narativi trajni su izvor legitimacije njihovih političkih elita. Te nacionalističke elite, koje su se dokopale vlasti obećanjem apsolutne suverenosti, tu su suverenost odmah po osamostaljenu zauvijek prokockale“, konstatirao je Buden, dodajući prosudbu da ni jedna od bivšejugoslavenskih nacija nije danas, ni ekonomski, ni politički, a ni kulturno, suverenija no što je to bila u jugoslavenskoj federaciji.
„Ta činjenica, taj kolosalni povijesni debakl naših nacionalista”, konstatira on, „nije ih ,međutim, delegitimirao u očima njihovih elektorata.” Na pitanje zašto su izborne baze vladajućih elita i dalje relativno neosjetljive, bar u glasačkom izrazu, na takvo stanje, odgovara da je to zato što tu suverenost, realno izgubljenu u aktualnoj stvarnosti, uvijek mogu kompenzirati u prošlosti. „Svatko ima svoju suverenu Oluju, svoju suverenu Srebrenicu, svoj suvereni Drugi svjetski rat. Svatko je suveren svoje prošlosti. Naciji bez budućnosti to je više nego dovoljno“, zaključio je Boris Buden.
Aktivno inzistiranje na nepomirljivim razlikama
Pecnik ukazuje na prevladavajući model s dva „paralelna svemira“, ako je riječ o državnim politikama, dok „obični ljudi“ regularno međusobno komuniciraju, a nerijetko čak izuzetno uspješno. O tome se, prema njegovu mišljenju, ne govori dovoljno u javnosti: „To jednostavno nije u interesu vladajućih skupina i slojeva, nego im predstavlja opipljivu prijetnju za održanje moći nad narodima”. Nomenklaturama na vlasti je, uslijed te konstelacije, uzajamno zastrašivanje još uvijek u interesu, pa su one po tome i međusobno veoma slične.
„Siromaštvo nas sve teže pogađa, jedne i druge, pa bi bilo kudikamo pametnije da se ispomažemo i tražimo razvoj u onome što nas spaja. No ipak Hrvati inzistiraju samo na pobjedničkom i obrambenom aspektu Oluje, a Srbi – naročito vlast Aleksandra Vučića – stavljaju akcent na isključivo svoju nesreću. Jasno, ima Oluja i krajnje problematične elemente, kompromitaciju zločinima, ali se Hrvatskoj ne može poreći njezino pravo da povrati svoje okupirane teritorije. Takvo subjektivno stajalište Srbije ima odgovor s hrvatske strane gdje se i sad pomalo sadistički uživa u porazu te izgonu Srba”, drži Pecnik.
Ovaj nekadašnji saborski zastupnik Hrvatskih laburista uvjeren je da će takav pristup Oluji zadugo još odgovarati nacionalnim elitama obiju zemalja. „U njihovim se reakcijama vidi da im takve razlike koriste kao izlaz za nuždu iz svake delikatnije situacije koja inače nema veze s tim. Kad bi se htjelo drukčije, ne bismo gubili iz vida da nam povijest i kultura nude daleko više kvalitetnog odnosa među Hrvatima i Srbima, negoli problema. Ali nacionalna i nacionalistička vodstva ne znaju što bi s tim, ne zanima ih to”, kaže Jaroslav Pecnik.
Ubiranje brzih poena kod sluđene javnosti
Naš sugovornik iz Osijeka pobraja zatim recentne momente: povremene glorifikacije ustaštva u Hrvatskoj i manjak interesa za suradnju sa susjedima, kao i sklonost Srbije da RH olako i tendenciozno poistovjećuje s NDH. „Srbija pritom rado potencira nesuglasice s Kosovom”, tvrdi on, „što je također indikativno. Na svemu tome vlasti ubiru brze poene kod sluđene javnosti. A ni tamošnji mediji, čast izuzecima, ne žele problematizirati ulogu svojih vlasti prema Hrvatskoj, kako nekoć, tako i danas. I da bi sve bilo gore, imamo sporenja u Bosni i Hercegovini, pa Bakir Izetbegović otvoreno prebrojava potencijalno novo topovsko meso u svom nacionalnom korpusu.”
„Poražavajuće je to da nas, sve skupa, uvijek mogu iskoristiti kao adut u svojim igrama i za svoj status, sve dok smo ovako odvojeni, bez konstruktivne komunikacije, kad god im zatreba“, glasi zaključak Jaroslava Pecnika.
DW
