Remek djelo osmanske arhitekture, koje je svojom ljepotom sačuvalo i sjećanje na svog graditelja Hasana Nazira, ponovo se uzdiglo na obalama Ćehotine. Zahvaljujući Generalnoj direkciji vakufa Republike Turske, Vakufskoj direkciji Rijaseta IZ BiH te radnicima preduzeća “Bišina”, Aladža džamija u Foči raste iz pepela u koji je 1992. godine eksplozivom bila pretvorena.
Šef gradilišta, Hajro Tanović, objašnjava da se izgradnja zidova završava na oko 11.5 metara iznad zemlje te da slijedi jedan od komplikovanijih segmenata obnove – izgradnja osmougla ili tambura, a zatim i kupole na fočanskoj ljepotici.
“Minaret je na 16.5 metara visine, na pola puta do šerefe. Počela je i izgradnja avlijskog zida koji će biti dug oko 160 metara, a uradiće se i turbe i šadrvan, sve onako kako je bilo prije i kako je planirano projektom”, kaže Tanović, čovjek sa zavidnim iskustvom u obnovi džamija.
U Medžlisu IZ Foča izražavaju zadovoljstvo što obnova Aladže teče planiranom dinamikom. Predsjednik MIZ, Salem ef. Ćemo ističe kako bi ove godine objekat trebao biti pokriven, a potom bi uslijedili radovi na restauraciji jedinstvenog enterijera po kojem je Aladža bila poznata i kao Šarena džamija.
Više od svega ohrabruje činjenica da se obnovi dragulja osmanske arhitekture i bh. nacionalnog spomenika raduju Fočaci svih nacionalnosti.
“Drago nam je da mi gradimo Aladžu u Foči, da materijal koji nam treba uzimamo u Foči, da se kamen vadi s mjesta s kojih je uziman i tokom njene prvobitne izgradnje, a posebno nas raduje da su Fočaci prihvatili izgradnju Aladže, da ona već otvara grad, da se već vidi da je to jedna ljepotica. I drago nam je da na gradilištu ima naših komšija Srba, koji svim srcem rade i svojoj djeci zarađuju komad hljeba. Ljudi stalno dolaze, svraćaju, obilaze, interesuju se. Imamo dosta slučajeva da ljudi svrate i počaste radnike, zovnu ih na kafu. Uistinu je Aladža već ono što je i bila stotinama godina i u svakom segmentu je uljepšala grad”, naglašava Ćemo.
Radnike na gradilištu već pomalo nervoznim čini isticanje činjenice da Bošnjaci i Srbi mogu raditi zajedno. Radili su u istim firmama i prije rata, pomagali i izgradnju džamija i crkava u svojim mjestima, pa tako nešto smatraju normalnim. Oprezni su u izjavama zbog lošeg iskustva s novinarima koji onome što kažu znaju i dodati po nekoliko rečenica.
“Ima Mile, Rajko, ima Miro, Miralem… Ali, to nije važno. Važno je da se radi i da se pos'o napravi onako kako treba i da se vidi šta radimo. Svaki dan se ugradi oko dva-tri kubika kamena, a o drugom materijalu da ne pričam. Nebitno je ko je šta je, bitno je da je čovjek i da radi kako treba”, kaže zidar i klesar Husein Bešo iz Tešnja, koji se obradom i ugradnjom kamena bavi već petnaestak godina.
Gradio je objekte od otoka Hvara, preko Zadra i Pule, do Neuma i Mostara, a sada u Foči zida dvostrani avlijski kameni zid.
Mile Kostović na gradilištu je od početka radova. Sjeća se da je otkrivao temelje Aladže koji su bili zarasli u korov, a sada radi kao čuvar gradilišta, ali obavlja i druge poslove.
“Fino mi je s mojim kolegama, fino se slažemo. Radimo od 7 do 17. Sad je narod bolji, po mom utisku. Dok je bio rat, svega je bilo, ali je bolje sada. Pazimo se dobro, slažemo se, zajedno radimo i tako. Ima nas pola i pola, pola Srba, pola muslimana. Fino se slažemo k'o da smo braća”, rekao nam je Kostović.
“Zaista je malo reći da mi nismo imali problema ni sa mještanima, a ni sa ljudima koji rade ovdje. Jesu neki zli jezici pitali zašto Srbi rade. Pa neka rade. Ja sam možda malo i namjerno kombinovao da rade i Bošnjaci, a i Srbi. Mi stanujemo u jednoj srpskoj kući, odemo i pijemo kafu kao svi ostali. Preko puta nas je jedna kafana i zaista nikada nema problema. Brzo bi narod, ne samo što se radi o Aladži, došao do istinskog pomirenja, ali treba raditi malo više praktičnih koraka pa bilo to pred džamijom, crkvom, mjesnom zajednicom …”, tvrdi Hajro Tanović, te dodaje kako se nada da će doći i vakat da se barijere između naroda počnu rušiti i širom ove zemlje.
