U Banjaluci je 17.jula.2015.godine preminuo Dragutin Radan. Poznati visočki novinar i fotograf, jugoslovenski majstor fotografije. U Jugoslaviji imao titulu majstora fotografije. Jedan je od onih Visočana koji su obilježili predratni društveni život u Visokom. Sahrana će se obaviti na Gradskom groblju u Visokom, u ponedjeljak 20.jula u 14.00 sati.
Imrana Kapetanović uradila je jedan od posljednjih intervjua sa Dragutinom Radanom u oktobru 2013.godine.
Dragutin Radan ima 79 godina. Penzioner je i živi sam u Visokom. Završio je kožarski zanat, ali se u životu najmanje bavio kožarstvom. Radio je kao učitelj, novinar i fotograf, a bavio se mnogim stvarima, uključujući slikarstvo, padobranstvo, vazduhoplovno modelarstvo i planinarenje. Izdao je i nekoliko zbirki poezije.
Danas živi jako skromno, kao i većina penzionera. “Penzioneri žive na prosjačkom štapu. To je grozno. To je zadnja kategorija. To je pred grob. Malo je ljudi koji imaju “normalnu” penziju. Imam penziju od 412KM, i to se računa kao bolja penzija. Ja sam sam, pa muku mučim. A kako je onome ko ima dijete ili unuče koje ide u školu? Novčanik mi je totalno prazan ali, nema veze, sve je to život.”
Kaže da nema velikih prohtjeva jer ne puši i ne pije. Važno mu je da ima tri obroka dnevno. Uglavnom jede kod kuće, a ponekad ode u jedan mali restoran da pojede neko kuhano jelo. Ne boji se smrti, ali se boji bolesti. “Dijalektičar sam. Smrt je sasvim prirodna. Ko je rođen i umrijet će. Ali me je strah… strah me bolesti.” Za njega je u životu najvažnije zdravlje i ne ostati potpuno sam.
U Visokom postoji udruženje penzionera, ali Radan nije njihov član. Dane provodi tako što čita, prati neke emisije na televiziji, šeta i fotografiše. Kaže da nema neko određeno društvo, ima jednog prijatelja, Hilmiju, visočkog pisca, s kojim razgovara o književnosti. “Družim se samo sa Hilmijom, jer više volim mlađi svijet. Mladi su inventivni, oni imaju novih stvari i ja se s njima jako dobro snalazim.”
No, čika Radan ipak tvrdi da postoji sretna starost. “Ovo su ozbiljne godine, ali se ne osjećam star.”
Njegove dvije velike ljubavi u životu su bile žene i fotografija. Sada, kaže, ima samo fotografiju. U tom svijetu nema diskriminacije i foto aparat uvijek nosi sa sobom.
“Čovjek za života mora stvoriti nešto da i u starosti uživa. Ja imam fotografiju. Volim fotografisati mladi svijet, volim pejsaže, volim neke detalje u gradu koje sam stotinu puta snimio, te odraze u vodi. Važno je da uvijek imam aparat i da bilježim. Ja stalno bilježim svoj put. Sve što sam radio u životu, i pjesme koje sam pisao, sve je to autobiografsko bilježenje puta.”
