Dvanaestog juna 2017. navršava se pet godina, kako je Visoko ostalo bez jedne od svojih najvećih rukometnih legendi. U 66. godini života je u Kantonalnoj bolnici u Zenici preminuo Kemal Vražić-Ibe. Kada se spomene njegovo ime, prva asocijacija je rukomet koji je jednako dobro igrao, kao što ga je i volio. U najkraćem, bio je jedinstven i neponovljiv i takvog ćemo ga pamtiti.
Na komemorativnoj sjednici održanoj 14.06.2012. godine u zgradi Općine Visoko od Ibeta su se oprostili predstavnici visočkog i zeničkog kluba, načelnik Općine Visoko i sekretar Rukometnog saveza BiH. Sjednici su prisustvovali i svi igrači državne seniorske selekcije i brojni prijatelji.
Tužni komemorativni skup okončan je riječima:
„Ibe, istina je da si Ti zatvorio jednu knjigu neponovljivog sadržaja, ali ta knjiga nikad neće biti zaboravljena – uvijek će biti čitana. Ponovićemo Tvoju životnu filozofiju koja treba da nam bude vodilja: ISPUNI GODINE ŽIVOTOM, A NE ŽIVOT GODINAMA!“
Isti dan, u četvrtak, 14. juna 2012. na Gradskom groblju u Visokom obavljena je dženaza uz prisustvo velikog broja prijatelja iz Visokog i Bosne i Hercegovine.
Sportska karijera
Rukometne biserne godine u Visokom, 1963. i 1964. otrgnule su Ibeta od drugih sportova i on na visočkom rukometnom asfaltu počinje svoju bogatu karijeru.
U prvoligaškim šampionatima Jugoslavije učvršćava se na svom omiljenom mjestu ljevokrilnog napadača. Onako visok, postaje preteča modernog krilnog igrača u rukometu- sportu koji će nakon nekoliko godina doživjeti i olimpijski status.
U dresu svoje visočke Bosne dobija poziv u A selekciju reprezentacije Jugoslavije za koju debituje na Kupu Karpata u Rumuniji, novembra 1970. godine.
Još ranije, 1967. g. svoje rukometne vještine dokazuje u Mađarskoj igrajući i za B selekciju Jugoslavije, te kasnije i seniorsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine na čestim i poznatim susretima protiv ostalih rukometnih reprezentacija Republika bivše Juge.
Godine 1972. prelazi u Zenicu, a poslije toga sportski put ga je odveo kao internacionalca, što je u to vrijeme bila i rijetkost, u Švicarsku, a kasnije u Austriju i Njemačku. Nastupao je i za travnički Borac.
Svoju igračku karijeru završava 1978. povratkom u matični klub u Visokom, u uvijek voljenu „Bosnu“.
Od tada počinje Ibetov angažman kao rukometnog radnika. Postaje aktivan u Zenici, a potom u Visokom. Bio je dugogodišnji član Upravnih odbora RK „Bosna“ Visoko. Počastvovan je i time što je bio prvi direktor reprezentacije Bosne i Hercegovine nakon rata u BiH.
Od Rukometnog saveza Jugoslavije dobija Plaketu – jedno od najvećih priznanja. Marta 1979. tadašnji RS BiH dodjeljuje mu Plaketu za izuzetan doprinos u razvoju rukometnog sporta. Godine 2000. uručeno mu je Priznanje Sportskog saveza općine Visoko za životno djelo u sportu, a prošle godine, u martu, dobija Priznanje i sadašnjeg Rukometnog saveza BiH za doprinos u rukometu.
Nagrada za životno djelo u sportu u Zeničko-dobojskom kantonu, sa početka, 2012. godine posljednje je priznanje ovom čovjeku – sportisti prije svega.
